Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023. i dva izdvojena mišljenja sudaca — dio 3/4
(2) Ako roditelji nisu pokazali spremnost na suradnju ili ako završno izvješće pokazuje da nema napretka nakon provedene mjere, centar za socijalnu skrb predložit će sudu određivanje druge mjere za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta u roku od petnaest dana od isteka vremena na koje je mjera određena, odnosno odmah nakon što se pokaže da roditelji nisu spremni prihvatiti pruženu pomoć i potporu.
(3) Centar za socijalnu skrb dužan je uz prijedlog za određivanje druge mjere sudu dostaviti rješenje o određivanju mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi o djetetu, završno izvješće o provedenoj mjeri, odnosno o nesuradnji roditelja.
(4) Centar za socijalnu skrb je dužan roditelje i dijete upoznati sa završnim izvješćem, stručnom procjenom, kao i eventualnom potrebom poduzimanja drugih odgovarajućih mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta.
(5) Iznimno od stavka 4. ovoga članka, dijete se neće upoznati sa završnim izvješćem, stručnom procjenom te potrebom poduzimanja drugih odgovarajućih mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta ako bi to imalo posljedice za njegovo zdravlje i razvoj.«
44.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljica »U ime obitelji«
232. Predlagateljica ističe:
»Po mišljenju predlagatelja i u odredbi čl. 143. stvorena je pravna nesigurnost jer premda je istom odredbom detaljno razrađena uloga voditelja i centra za socijalnu skrb u provedbi mjera stručne pomoći i potpore roditeljima u ostvarivanju roditeljske skrbi, propušteno je odrediti tko može, tj. tko ne može biti voditelj odnosno nije navedeno da su osobe koje ne bi smjele biti voditelji mjere npr. baka i djed, punoljetni brat i sestra.
Predlagatelj drži da se u slučaju mjera stručne pomoći i potpore roditeljima u ostvarivanju roditeljske skrbi radi o vrlo osjetljivoj pravnoj materiji pa je izostanak uređenja svakog od pojedinih segmenata te materije, vrlo velik propust koji vodi pravnoj nesigurnosti s nemjerljivim posljedicama.
Predlagatelj stoga smatra kako je i u slučaju odredbe čl. 143. riječ o nesuglasju s čl. 3. Ustava RH i načelom vladavine prava koje je u istoj odredbi sadržano.«
b. Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
232.1. Predlagateljica osporava odredbu stavka 2. članka 143. ObiZ-a/15 te navodi:
»Neprimjereno je u obiteljskim situacijama u kojima ‘nije primijećen napredak’ predlagati izricanje mjera koje bi za dijete predstavljale neprimjeren stres i koje bi dugoročno bile protivne dobrobiti djeteta. ‘Druge mjere’ na koje se referira osporeni stavak propisane su člankom 149. Zakona, a radi se o : a) privremenom povjeravanju djeteta drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji; b) zabrani približavanja djetetu, c) oduzimanju prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji, d) povjeravanju djeteta s problemima u ponašanju radi pomoći u odgoju ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji i e) lišenju prava na roditeljsku skrb.
Ako izvješće o provedenom nadzoru pokazuje da nema napretka nakon prvo-provedene mjere, potrebno je drugim radnjama, a možda i promjenom stručnjaka pokušati postići napredak u poremećenim obiteljsko pravnim odnosima. Uspješnost provedbe neke mjere koja je u ovlasti CZSS, ne. ovisi samo o roditeljima djeteta nego i o stručnjacima koji bi mjeru trebali provoditi. Upravo kvaliteta stručnjaka koji provodi mjeru može biti presudna za uspjeh mjere. Praksa je pokazala da stručnjaci iz centara za socijalnu skrb i njihovi vanjski suradnici, nerijetko nemaju kapaciteta kvalitetno provoditi brojne mjere iz svoje nadležnosti. Upravo je nestručnost i/ili nedovoljno posvećivanje vremena, razlog neuspjehu brojnih mjera iz nadležnosti CZSS. Znajući navedene podatke, tijela državne vlasti ne bi smjela posljedice (neuspjeh mjere) koje dobrim dijelom proizlaze i iz njihove nestručnosti/nedovoljne posvećenosti i sl., pripisivati strankama kojima su dužne pomoći, i izricati krajnje mjere izdvajanja djeteta koje bi se svakako bitno odrazile na zdrav psihofizički razvoj djeteta.
Sporna odredba kojom se problematici poremećenih odnosa ne pristupa na sadržajniji način, prikladniji očuvanju djetetova emotivnog zdravlja, predstavlja neprimjereno interveniranje u obiteljski život djeteta.
U brojnim primjerima iz prakse sintagma ‘ako roditelji nisu pokazali spremnost za suradnju’ se zloupotrebljava i vrši se diskriminacija na temelju spola. Od žena žrtava nasilja centri vrlo često traže apsolutnu roditeljsku suradnju centrom koji pak zahtijeva kvalitetan roditeljski dijalog sa počiniteljem nasilja, što je potpuno neživotno i nemoguće jer se žrtvi odriče pravo na vrijeme za oporavak od zlostavljanja. Sa nasilnim roditeljem se pritom uopće ne radi, ne upućuje ga se u psihosocijalne tretmane, psihologu ili pak u školu za roditelje što bi po logici stvari bio nužan uvjet za uspostavljanje kvalitetnijeg dijaloga sa nenasilnim roditeljem.
Jednako tako se citirana sintagma zloupotrebljava i u situacijama kada nenasilan roditelj štiti zlostavljano dijete. Centri za socijalnu skrb u većem broju slučajeva iz razloga koji nemaju veze sa strankama (nedostatak kadra, nedovoljno financijskih sredstava) ne poduzimaju mjere usmjerene na zaštitu dobrobiti djeteta, a roditelju koji to čini zahtijevajući od centra aktivnosti (izricanje mjera upozorenja nasilnom roditelju, njegovo upućivanje u psihosocijalni tretman, psihološki tretman, školu za roditelje) centri nerijetko pripisuju nesuradnju, premda se radi o savjesnom i brižnom roditelju koji za svoje dijete s pravom zahtijeva najbolje standarde zaštite.
Osporavanom odredbom ne radi se odmak od već postojeće loše prakse kada centri za socijalnu skrb žrtvama obiteljskog nasilja prijete da će im, ako ne pristanu na dogovore sa počiniteljem nasilja, dijete biti oduzeto i ‘smješteno u Nazorovu’. Žrtve nasilja koje se za pomoć obraćaju u žensko savjetovalište Podnositelja prijedloga, često doživljavaju opisanu strukturalnu viktimizaciju kojoj ne bi smjele biti izložene, a diskriminacija na temelju spola u slučajevima nasilja u obitleji je izuzetno česta u radu centara za socijalnu skrb i u tom smislu postoje evidencije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kada takve žrtve zatraže pomoć udruga ili stručnjaka. Centar u tom smislu u brojnim slučajevima uopće nije u mogućnosti sam procijeniti da li žrtva ima mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u postupcima sa počiniteljem nasilja, jer se žrtve često osjećaju napadnute i nezaštićene od centara za socijalnu skrb koji im šalje poruku da njihovo proživljeno nasilje (a to znaju biti vrlo ozbiljna kaznena djela) nema veze sa roditeljstvom. Notorno je međutim da se kod nasilja radi o disbalansu moći i da je nasilan partner morao znati da će svojim nasiljem nenasilnog roditelja povrijediti i da će tu traumu na neki osjetiti i dijete koje nije bilo izloženo nasilju, koliko god se savjestan i brižan roditelj trudio ne opteretiti dijete. Loš osjećaj koji ima nenasilan roditelj potrebno je valorizirati i prihvatiti kao posljedicu nasilja. Sa takvim je roditeljem potrebno uspostaviti dobar odnos povjerenja i suradnje, a ne strah koji nenasilna osoba može osjećati nakon proživljenog nasilja smatrati nesuradnjom koja može biti podloga za izricanje drastičnih mjera koje nikako nisu na dobrobit djeteta.
Zbog svega navedenog, podnositeljica prijedloga smatra da članak nije u suglasnosti sa čl. 23., čl. 29. čl. 35., i čl. 14. u vezi sa čl. 35. Ustava Republike Hrvatske.«
44.2. Utvrđenje Ustavnog suda
233. U odnosu na prigovor predlagateljice »U ime obitelji«, ističe se da je riječ o mjeri stručne pomoći koja podrazumijeva profesionalni pristup obitelji, tako da tu mjeru provode stručni osobe, tj. za voditelja mjere može biti određena samo stručna osoba, a ne netko od članova obitelji. Ustavni sud ističe da su dužnosti voditelja mjere detaljno razrađene Pravilnikom o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta (»Narodne novine« broj 123/15. i 87/22.).
233.1. Jednako tako, i u odnosu na prigovor predlagateljice »Autonomna ženska kuća Zagreb«, ističe se da osporena odredba nije nesuglasna s Ustavom. Razlozi koji se navode u prijedlogu (nedovoljna kapacitiranost, predanost i nestručnost stručnjaka i sl.) nisu relevantni ustavnosudski argumenti za ocjenu neustavnosti odredbe. Nadalje, pravna norma je neutralna u pogledu njezine primjene u odnosu na majku ili oca, pa kao takva ne predstavlja diskriminaciju u odnosu na spol roditelja. Prigovori predlagateljice baziraju se na praksi i iskustvu u vezi s nasiljem (nad ženama). Ti prigovori nisu dvojbeni u svojem sadržaju, no ne predstavljaju osnovu za utvrđenje da je riječ o odredbi nesuglasnoj s Ustavom. Suprotno navodima predlagateljice, nadležna tijela – centar za socijalnu skrb i sud – dužni su izreći mjeru koja je razmjerna ugroženosti prava i dobrobiti djeteta, kontinuirano prateći situaciju. Načela razmjernosti i zaštite dobrobiti djeteta zahtijevaju odgovarajuću i promptnu reakciju u smislu promjene mjere (i pripadajuće nadležnosti državnoga tijela).
233.2. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 143. ObiZ-a/15.
45. Članak 152. ObiZ-a/15
234. Članak 152. ObiZ-a/15 glasi:
»Odlučivanje i trajanje mjere
Članak 152.
(1) Sud će rješenjem o privremenom povjeravanju djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi odlučiti o:
1. smještaju djeteta i
2. ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom, odnosno nadzoru ili zabrani ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom ako je to s obzirom na okolnosti slučaja potrebno i ako to predlaže dijete, roditelj ili centar za socijalnu skrb.
(2) Kad donosi odluku o zabrani ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom, sud može u rješenju o privremenom povjeravanju i smještaju djeteta radi zaštite djetetove sigurnosti izostaviti adresu na kojoj će dijete biti smješteno.
(3) Mjera privremenog povjeravanja djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi i smještaja djeteta može trajati najdulje trideset dana računajući od dana kad je mjera određena, a u posebno opravdanim okolnostima sud je može u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta, roditelja ili centra za socijalnu skrb produljiti za daljnjih trideset dana.
(4) Centar za socijalnu skrb dužan je najkasnije pet dana prije isteka roka iz stavka 3. ovoga članka izraditi obiteljsku procjenu i dostaviti je sudu neposredno ili elektroničkim putem zajedno s prijedlogom za donošenje druge mjere za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta ako je to potrebno.
(5) Sud može u izvanparničnom postupku mjeru privremenog povjeravanja i smještaja djeteta ukinuti prije isteka roka od trideset dana računajući od dana kad je mjera određena, ako prestanu postojati razlozi zbog kojih je mjera određena, na prijedlog djeteta, roditelja ili centra za socijalnu skrb.«
45.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
235. Predlagateljice osporavaju članak 152. stavak 5. ObiZ-a/15 te ističu:
»Smatramo kako je zakonodavac propustio u krug osoba koje imaju legitimitet za podnošenje prijedloga za ukidanje mjere privremenog povjeravanja i smještaja djeteta, uvrstiti npr. baku i djeda koji su s djetetom živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Ovakvim propustom zakonodavca došlo je do povrede čl. 8 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na obiteljski život, te čl. 35 Ustava.«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
235.1. Predlagatelji osporavaju stavke 4. i 5. istog članka ObiZ-a/15:
»U st. 4. članka 152. propisuje se dužnost centra za socijalnu skrb da sačini obiteljsku procjenu radi pomoći sudu u vezi s mjerom privremenog povjeravanja djeteta drugoj osobi. Međutim, pravno je neprecizno i sintaktički nepoćudno propisivati dostavu ‘neposredno ili elektroničkim putem’, kako to stoji u st. 4. Naime ‘neposredno’ ili ‘direktno’ je suprotnost ‘posrednom’ ili ‘direktnom’, dok je ‘elektronički’ u suvremeno doba zamjena za ‘poštansk’ put.
Stoga, ova norma, premda nevelike štete koju može prouzročiti, dokaz je još jednog u nizu rješenja koja nisu ni jezično, ni logički, a na kraju ni nomotehnički dotjerane, pa su time i nejasne i ugrožavaju pravnu sigurnost i vladavinu prava.
U st. 5. zakonodavac omogućuje podnošenje prijedloga za ukidanje mjere – djetetu, roditelju ili centru za socijalnu skrb. Postavlja se pitanje, zašto to isto nije omogućio i baki i djedu koji mogu itekako biti zainteresirani za ‘vraćanje djeteta’. To bi bilo oportuno i zakonski poželjno, osobito uzme li se u obzir mnoštvo presuda Suda u Strasbourgu koje štite bakino i djedovo pravo na obiteljski život. Pritom, zakonodavac pravo na ostvarivanje osobnih odnosa za vrijeme trajanja te mjere priznaje i baki i djedu, pozivom na čl. 120. st. 1., kao što istima može prema čl. 154. zabraniti približavanje djetetu (unučetu). Dakle, vrlo je nedosljedno i pravno štetno te protivno vladavini prava i pravnoj sigurnosti, te jednakosti pred zakonom, a koje su sve zaštićene Ustavom RH, baku i djeda isključiti iz mogućnosti da sudu predlože ukidanje mjere privremenog povjeravanja djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi.«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
235.2. Predlagateljica ističe:
»Predlagatelj ističe kako je i u slučaju naznačene odredbe čl. 152. stvorena pravna nesigurnost jer zakonodavac nije odredio ima li žalba na odluku o privremenom povjeravanju djeteta drugoj osobi na izrečenu mjeru odgodni učinak, odnosno, da li podnesena žalba odgađa ili ne odgađa ovrhu. Radi se dakle o tome da je zakonodavac propustio odrediti jednu od najvažnijih procesnih pitanja što ponovno otvara prostor arbitrarnosti.
Po mišljenju predlagatelja, ova činjenica izostanka odredbe o odgodnom ili neodgodnom učinku žalbe na odluku o privremenom povjeravanju djeteta drugoj osobi, također je razlog da se odredba čl. 152. ocijeni neustavnom jer je u suprotnosti s načelom vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
45.2. Utvrđenje Ustavnog suda
236. U odnosu na istovjetne prigovore predlagateljica Bojić i dr. te predlagatelja Rajić i Kasalo, ističe se da praksa ESLJP-a u vezi s člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prihvaća da obiteljski život može postojati i između djeteta i drugih bliskih srodnika, kao i nekih drugih osoba koje su neko vrijeme živjele u istom domaćinstvu s djetetom, ali ne automatski, već ovisno o faktičnim okolnostima, odnosno o tome je li između djeteta i tih osoba postojala stvarno bliska povezanost i »faktična veza«. Dakle, osim bake i djeda, kako sugeriraju predlagatelji, krug osoba koje su s djetetom živjele u zajedničkom domaćinstvu mogao bi biti puno širi. Međutim, argumenti predlagatelja nisu dostatni za utvrđenje Ustavnog suda o neustavnosti osporene odredbe.
236.1. U odnosu na prigovore predlagatelja Rajića i Kasala, Ustavni sud ističe da, s obzirom na to da je riječ o radnjama koje je centar za socijalnu skrb dužan poduzeti u kratkom roku, propisivanje dostave obiteljske procjene neposredno ili elektronički ne može se smatrati neprimjerenim.
236.2. U odnosu na prigovor predlagateljice »U ime obitelji«, Ustavni sud ističe da je zakonodavac, doduše ne u materijalnom već u procesnom dijelu zakona, u članku 489. stavku 3. propisao da »žalba protiv odluka donesenih na temelju članka 485. stavak 1. točka 1., 3. i 4. ovoga Zakona ne odgađa njihovu ovrhu». Dakle, jasno je da žalba protiv sudskog rješenja o privremenom povjeravanju djeteta izvan obitelji ne odgađa ovrhu.
236.3. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 152. ObiZ-a/15.
46. Članak 154. ObiZ-a/15
237. Članak 154. ObiZ-a/15 glasi:
»b) Zabrana približavanja djetetu
Članak 154.
(1) Sud može u izvanparničnom postupku zabraniti roditelju, baki ili djedu, sestri ili bratu, odnosno polusestri ili polubratu, drugom članu obitelji koji ne stanuje s djetetom i drugim osobama iz članka 120. ovoga Zakona da se neovlašteno približava djetetu na određenim mjestima ili na određenu udaljenost i da ga uznemiruje na drugi način, primjerice neovlaštenim uspostavljanjem veze s djetetom ili uhođenjem.
(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka može pokrenuti dijete, roditelj ili centar za socijalnu skrb.
(3) Sud će o pokretanju postupka iz stavka 1. ovoga članka obavijestiti centar za socijalnu skrb ako on nije pokrenuto postupak, odnosno druge osobe iz stavka 2. ovoga članka ako one nisu pokrenule postupak. Rješenje o zabrani približavanja i uznemirivanja djeteta sud će dostaviti centru za socijalnu skrb i policiji.
(4) Sud će donijeti rješenje u postupku iz stavka 1. ovoga članka bez odgode, a najkasnije u roku od petnaest dana od dana pokretanja postupka.
(5) Provjeru izvršavanja mjere zabrane približavanja djetetu iz stavka 1. ovoga članka provode policijski službenici za mladež policijske postaje nadležne prema mjestu na kojem se nalazi dijete sukladno propisu kojim se uređuju policijski poslovi i ovlasti.
(6) Centar za socijalnu skrb dužan je obavijest o postojanju pravomoćne odluke o zabrani približavanja djetetu dostaviti odgojno-obrazovnoj ustanovi koju dijete pohađa.«
46.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
238. Predlagateljica ističe:
»Odredbom čl. 154. u st. 1. određeno je da sud može u izvanparničnom postupku zabraniti roditelju, baki ili djedu, sestri ili bratu, odnosno polusestri ili polubratu, drugom članu obitelji koji ne stanuje s djetetom i drugim osobama iz članka 120. ovoga Zakona da se neovlašteno približava djetetu na određenim mjestima ili na određenu udaljenost i da ga uznemiruje na drugi način, primjerice neovlaštenim uspostavljanjem veze s djetetom ili uhođenjem.
U preostalim stavcima čl. 154. je propisano tko sve može pokrenuti takav postupak, tko sve mora biti obavješten o postupku, rok u kojem sud mora pokrenuti postupak, te da provjeru izvršavanja mjere zabrane približavanja djetetu provode policijski službenici za mladež policijske postaje nadležne prema mjestu na kojem se nalazi dijete sukladno propisu kojim se uređuju policijski poslovi i ovlasti.
Premda je odredbom čl. 154. dosta toga uređeno vezano za donošenje i provođenje mjere zabrane približavanja djetetu, zakonodavac je ponovno, kao i u slučaju odredbe čl. 152., propustio odrediti ima li žalba na odluku o mjeri zabrane približavanja djetetu odgodni učinak, odnosno, je li podnesena žalba odgađa ili ne odgađa ovrhu odluke.
Po mišljenju predlagatelja, ova činjenica izostanka odredbe o odgodnom ili neodgodnom učinku žalbe na odluku o zabrani približavanja djetetu, također je razlog da se odredba čl. 152. ocijeni neustavnom jer je u suprotnosti s načelom vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
46.2. Utvrđenje Ustavnog suda
239. O razlozima neosnovanosti istovjetnih prigovora predlagatelja, Ustavni sud upućuje na točku 236.2. obrazloženja ove odluke i rješenja.
47. Članak 155. ObiZ-a/15
240. Članak 155. ObiZ-a/15 glasi:
»c) Oduzimanje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu
Pretpostavke za određivanje mjere
Članak 155.
(1) Sud će u izvanparničnom postupku rješenjem roditelju oduzeti pravo na stanovanje s djetetom te će svakodnevnu skrb o djetetu povjeriti drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi:
1. na temelju obiteljske procjene centra za socijalnu skrb da djetetu ostankom ili povratkom u obitelj prijeti opasnost za život, zdravlje i razvoj ili
2. kad se nisu dogodile planirane promjene u obitelji iz prethodno određenih mjera za zaštitu djeteta.
(2) Oduzimanjem prava na stanovanje s djetetom roditelj se lišava i prava na svakodnevnu skrb o djetetu.«
47.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
241. Predlagateljice osporavaju članak 155. stavak 1. ObiZ-a/15 te navode:
»Nejasno je zašto je predlagatelj odustao od uobičajenog pravnog sklopa ‘život s djetetom i odgoj djeteta’ te se odlučio za ‘stanovanje s djetetom’. Zajednički život s djetetom je neusporedivo više, to su svi oni sadržaji koje podrazumijevamo pod obiteljskim životom, koji se nipošto ne može podvesti pod puko stanovanje. Na taj se način u hrvatski obiteljskopravni sustav uvodi novi, neprimjereni termin, kao odraz inzistiranja na formi, a ne na sadržaju, što je u gruboj koliziji s najboljim interesom djeteta te posljedično nizom prava koje jamče Konvencija o dječjima pravima, Ustav i Europska konvencija.
Predlagateljice uočavaju kako se odredbom čl. 155. stvara pravna nesigurnost. Naime, odredbom čl. 134. je određeno da centar za socijalnu skrb može odrediti: žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji; upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu; mjeru stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu i mjeru intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu.
Smatramo kako se preklapaju nadležnosti suda i centra za socijalnu skrb, zbog čega se stvara konfuzija, pa bi se za isti slučaj mogli proglasiti nadležnim, odnosno nenadležnim i sud i centar za socijalnu skrb, što nesumnjivo dovodi do povrede načela vladavine prava iz čl. 3 Ustava.«
b. Predlagateljica »U ime obitelji«
241.1. Predlagateljica navodi:
»Odredbom članka 155. st. 1. je propisano da će sud u izvanparničnom postupku rješenjem roditelju oduzeti pravo na stanovanje s djetetom te će svakodnevnu skrb o djetetu povjeriti drugoj osobi, ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji:
1. na temelju obiteljske procjene centra za socijalnu skrb da djetetu ostankom ili povratkom u obitelj prijeti opasnost za život, zdravlje i razvoj ili
2. kad se nisu dogodile planirane promjene u obitelji iz prethodno izrečenih mjera za zaštitu djeteta.
U st. 2. je propisano da se oduzimanjem prava na stanovanje s djetetom roditelj lišava i prava na svakodnevnu skrb o djetetu.
Predlagatelj ističe kako se citiranom odredbom čl. 155. ponovno stvara pravna nesigurnost jer nije usklađena s odredbom čl. 141. prema kojoj je određeno da centar za socijalnu skrb može odrediti:
a) žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji
b) upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu
c) mjeru stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu
d) mjeru intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu.
Predlagatelj smatra kako se u slučaju ove dvije citirane odredbe preklapaju nadležnosti suda i centra za socijalnu skrb što je nedopustivo obzirom da stvara pravnu nesigurnost, otvara prostor arbitrarnosti, čime je područje bitno za dobrobit djece i bračnih drugova zakonodavac ponovno doveo u pravnu konfuziju.
Slijedom naprijed iznijetog, odredba čl. 155. Nije u skladu s načelom vladavine prava iz čl. 3 Ustava RH.«
c. Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
241.2. Predlagateljica osporava odredbu članka 155. stavka 1. točke 2. ObiZ-a/15 te navodi:
»Vezano uz argumentaciju iz prethodnog članka, točka 2. st. 1. čl. 155 predstavlja, neopravdano, nerazmjerno i vrlo grubo miješanje države u obiteljske odnose. Nema opravdanog razloga niti razumnog cilja zbog čega bi roditeljima trebalo oduzeti pravo na stanovanje s djetetom ako izostanu planirane promjene u obitelji (koje mogu biti i npr. uspostava roditeljskog dijaloga, uspostava kontakata zlostavljanog djeteta sa nasilnim roditeljem ili neizvršavanje upute centra na odlazak na terapiju ili slično).
Cijela osporena odredba je neprimjerena i protivna načelima na kojima je Zakon utemeljen, te će dovesti do brojnih problema u praksi. Problemi će se ogledati u činjenici da će se Zakonom kršiti ljudska prava djece, te da će se ugrožavati njihova dobrobit.
Uspješnost provedbe neke mjere ne ovisi samo o roditeljima djeteta nego i o stručnjacima koji bi mjeru trebali provoditi. Praksa je pokazala da stručnjaci iz Centara za socijalnu skrb i njihovi vanjski suradnici, nerijetko nemaju kapaciteta kvalitetno provoditi brojne mjere iz svoje nadležnosti. Upravo je nestručnost i/ili nedovoljno posvećivanje vremena razlog neuspjehu brojnih mjera iz nadležnosti CZSS (nadzori koji se ne provode ili se selektivno provode, upozorenja koja se izriču bez postupanja zapriječenim postupcima ili kaznama, savjetodavni razgovori koji su nestručno obavljeni i sl).
Potrebno je stoga na sadržajniji način pristupiti propisanoj problematici i pokušati napredak ostvariti drugim prikladnim mjerama, bez krajnjeg zadiranja prava u obiteljski život.
Članak nije u suglasnosti sa čl. 23., 29., 35 i 62. Ustava Republike Hrvatske.»
47.2. Utvrđenje Ustavnog suda
242. Predlagateljice Bojić i dr. neustavnost stavka 1. članka 155. ObiZ-a/15 nalaze u zamjeni dosadašnjeg pravnog sklopa »život s djetetom i odgoj djeteta» sklopom »stanovanje s djetetom«, smatrajući da zajednički život s djetetom znači neusporedivo više te da zakonodavac u osnovi ustraje na formi, a ne na sadržaju, što je u gruboj koliziji s najboljim interesom djeteta.
Ustavni sud smatra te prigovore neosnovanima. Po ocjeni Ustavnog suda u konkretnom je slučaju upravo riječ o sadržajnom pojašnjenju domašaja pojma oduzimanja prava na stanovanje i svakodnevnu skrb o djetetu. Naime, osporenom mjerom ne oduzima se roditelju pravo na obiteljski život s djetetom već (privremeno) samo jedan njegov dio, stanovanje s djetetom u istom domu i s tim povezana svakodnevna skrb o djetetovim potrebama. Dakle, ta mjera, koja je privremenog karaktera i koja se izriče samo ako su ispunjene pretpostavke propisane stavkom 1. članka 155. ObiZ-a/15 (primjerice kad se nisu dogodile planirane promjene u obitelji iz prethodno određenih mjera za zaštitu djeteta), po svom je dosegu ograničena i ne uskraćuje roditelju i djetetu pravo na obiteljski život u obliku ostvarivanja osobnih odnosa djeteta i roditelja kroz susrete i druženje i druge oblike ostvarivanja međusobnog kontakta. To je ujedno i odgovor na prigovore predlagateljice »Autonomne ženske kuće Zagreb«, koje Ustavni sud iz naprijed navedenih razloga smatra neosnovanim.
242.1. Prigovor predlagateljice »U ime obitelji« o međusobnom preklapanju i neusklađenosti nadležnosti između centra za socijalnu skrb i suda, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, u članku 134. ObiZ-a/15 propisane su mjere u nadležnosti centra za socijalnu skrb, a u članku 155. ObiZ-a/15 riječ je o pretpostavkama za donošenje odluke suda o jednoj određenoj mjeri (koja spada u njegovu nadležnost sukladno s člankom 149. ObiZ-a/15), a to je oduzimanje roditelju prava na stanovanje s djetetom.
242.2. U odnosu na drugi prigovor predlagateljice »Autonomne ženske kuće Zagreb«, upućuje se na sve što je rečeno u odnosu na primjedbe te predlagateljice u pogledu članka 143. stavka 2. ObiZ-a/15 (v. točku 233.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).
242.3. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 155. ObiZ-a/15.
48. Članak 157. stavak 1. ObiZ-a/15
243. Članak 157. ObiZ-a/15 glasi:
»Odlučivanje o mjeri
Članak 157.
(1) Sud će rješenjem o oduzimanju prava na stanovanje s djetetom i povjeravanju svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi odlučiti o smještaju djeteta i ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom, odnosno o nadzoru nad ostvarivanjem osobnih odnosa s djetetom ili zabrani ostvarivanja osobnih odnosa ako je to potrebno i ako to predlažu dijete, roditelj ili centar za socijalnu skrb.
(2) Sud će rješenjem iz stavka 1. ovoga članka obvezati roditelja da obavještava nadležni centar za socijalnu skrb o svakoj promjeni adrese stanovanja.
(3) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka može sadržavati uputu roditeljima i djetetu da zatraže odgovarajuće liječenje, kao i da se uključe u druge zdravstvene, obrazovne ili psihosocijalne programe kako bi nakon završetka liječenja ili terapije mogli iznova samostalno preuzeti skrb o djetetu.
(4) Ako se obiteljskom procjenom utvrdi da je slaba vjerojatnost povratka djeteta u obitelj, centar za socijalnu skrb i sud će voditi računa da povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu i smještaj djeteta budu trajnije naravi.
(5) Sud će rješenjem iz stavka 1. ovoga članka odlučiti i o uzdržavanju djeteta od strane roditelja ako je to posebni skrbnik djeteta ili centar za socijalnu skrb u ime djeteta zahtijevao. Na određivanje uzdržavanja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članaka 474. do 477. ovoga Zakona.«
48.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
244. Predlagatelji osporavaju članak 157. stavak 1. ObiZ-a/15, ističući:
»Iz odredbe čl. 157. st 1., zato što je konfuzna, potpuno je nejasna crta na kojoj se razdjeljuje načelo oficioznosti, osobito s aspekta zakonskog načela prvenstvene zaštite dobrobiti i prava djeteta prema čl. 5. Obiteljskog zakona, i ovlasti koje bi imale predlagatelji izvanparničnog postupka, u ovom slučaju dijete, roditelj ili centar za socijalnu skrb. Naime, u odredbi se navode sadržaji o kojima će sud povodom izricanja ove mjere odlučiti (smještaj djeteta, ostvarivanje osobnih odnosa, nadzor nad istima, njihova zabrana), međutim zakonski izričaj ‘... ako je to potrebno i ako to predlažu dijete...’ dovodi do zaključka da su ovlasti suda ograničene prijedlogom predlagatelja, a ne rukovode se načelom oficioznosti i društvene i sudske zaštite djetetovog interesa i prava.
Stoga smatramo da je odredba protivna Konvenciji o pravima djeteta i Ustavu RH, tj. vladavini prava.«
48.2. Utvrđenje Ustavnog suda
245. U odnosu na prigovor predlagatelja u vezi s člankom 157. stavkom 1. ObiZ-a/15, Ustavni sud ističe da ga predlagatelji tumače formalistički, a ne u skladu sa njegovom svrhom. Sud izriče mjeru kojom se roditeljima oduzima pravo na stanovanje s djetetom i svakodnevna se skrb o djetetu povjerava drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi, pa je logično da sud odluči i o nekim dodatnim sadržajima. Osporavana odredba ujedno daje mogućnost djetetu, roditelju i centru za socijalnu skrb da predlože donošenje odluke o tim sadržajima.
245.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 155. stavka 1. ObiZ-a/15.
49. Članak 163. ObiZ-a/15
246. Članak 163. ObiZ-a/15 glasi:
»Izvješće, povratak djeteta u obitelj ili predlaganje druge mjere
Članak 163.
(1) Centar za socijalnu skrb će trideset dana prije isteka roka na koji je mjera oduzimanja prava na stanovanje s djetetom određena izraditi izvješće o djetetu i roditelju te u skladu s rezultatima izvješća predložiti sudu povratak djeteta u obitelj, ili produljenje mjere za iduću godinu dana, ili lišenje roditelja prava na roditeljsku skrb.
(2) Sud može iznimno nakon šest mjeseci od određivanja mjere oduzimanja prava na stanovanje s djetetom ukinuti određenu mjeru i roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb ako prema izvješću centra za socijalnu skrb postoji vjerojatnost da se neće postići svrha mjere te da bi povratak djeteta u obitelj predstavljao opasnost za njegov život, zdravlje i razvoj.
(3) Izvješća iz stavaka 1. i 2. ovoga članka centar za socijalnu skrb dostavlja, osim sudu, i roditeljima te posebnom skrbniku djeteta.«
49.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
247. Predlagatelji ističu:
»Odredba čl. 163. u nijednom o svojih stavaka (1-3) ne predviđa mogućnost prigovora na izvješće koje bi podnijeli roditelji i druge osobe kojima je oduzeto pravo na stanovanje s djetetom. Time se zaobilazi načelo audiatur et altera pars i promovira se samovlašće nadležnih tijela. Prigovor koji im je zakonskom regulativom uskraćen ima svojstvo žalbe, pa je objektivnost i propitivanje postupka i odluka nadležnih tijela itekako zaobiđeno.
Smatramo stoga da je zakonodavac ispuštajući mogućnost prigovora zainteresiranih osoba teško povrijedio ustavna načela jednakosti pred zakonom i stvorio pravnu nesigurnost.«
49.2. Utvrđenje Ustavnog suda
248. Nesporno je da izrijekom nije predviđeno pravo roditelja na podnošenje prigovora protiv izvješća centra za socijalnu skrb, a po ocjeni Ustavnog suda to nije ni potrebno. Naime, roditeljima se dostavlja izvješće centra za socijalnu skrb te oni imaju pravo tražiti izmjenu ili ukidanje rješenja kojim im je oduzeto pravo na stanovanje s djetetom. U tom će slučaju sud preispitati sve okolnosti, uključujući i argumente roditelja. Isto tako, riječ je o mjeri koja se određuje u trajanju do godine dana. Prije isteka tog roka sud mora odlučiti o eventualnom produljenju ili ukidanju te mjere odnosno izmjeni rješenja kojim je ta mjera izrečena, što opet znači da je dužan preispitati sve okolnosti i da će roditelji imati mogućnost iznijeti sve svoje argumente.
248.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 163. ObiZ-a/15.
50. Članak 165. stavak 1. ObiZ-a/15
249. Članak 165. ObiZ-a/15 glasi:
»Podnošenje prijedloga i prilozi
Članak 165.
(1) Odluku o povjeravanju djeteta s problemima u ponašanju radi pomoći u odgoju ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog centra za socijalnu skrb, državnoga odvjetnika za mladež, djeteta, roditelja ili državnog odvjetnika za mladež.
(2) Kad centar za socijalnu skrb pokreće postupak, dužan je uz prijedlog priložiti stručnu procjenu obitelji i djeteta te prijedlog o smještaju djeteta.
(3) Kad postupak pred sudom pokreću ostale osobe iz stavka 1. ovoga članka, stručnu procjenu iz stavka 2. ovoga članka i prijedlog o smještaju djeteta centar za socijalnu skrb podnosi u roku od osam dana od dana od kad to sud od njega zahtijeva.«
50.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
250. Predlagatelji osporavaju članak 165. stavak 1. ObiZ-a/15 te ističu:
»Premda sadržajno ova odredba ne ulazi vjerojatno u domenu mogućeg ukidanja odredbe, doista je neshvatljivo, ali je vrlo ilustrativno u odnosu na nepažnju, neurednost i površnost zakonodavca, što je u istome članku dva puta ponovio riječi ‘državnog odvjetnika za mladež’.
S obzirom da postoje još i druge, slične odredbe, smatramo da bi zbog poštovanja zahtjeva za uređenošću pravne norme, Ustavni sud ovu normu trebao ukinuti kao primjer kako norma u svojem formalnom smislu ne smije izgledati, dakle ne samo sadržajno i nomotehnički, već i pravopisno i gramatički.«
50.2. Utvrđenje Ustavnog suda
251. Predlagatelji opravdano upozoravaju na redakcijski propust zakonodavca jer se dva puta u istom stavku navodi državni odvjetnik za mladež. Norma zasigurno ne bi trebala tako izgledati ni nomotehnički ni pravopisno. Međutim, kao što i sami predlagatelji navode, pogrešno dvostruko navođenje »državnog odvjetnika za mladež« nije razlog za ukidanje te odredbe.
251.1. Stoga ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 165. stavka 1. ObiZ-a/15.
51. Članak 166. stavak 5. ObiZ-a/15
252. Članak 166. ObiZ-a/15 glasi:
»Odlučivanje o mjeri
Članak 166.
(1) Sud će rješenjem o povjeravanju djeteta s problemima u ponašanju odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju svakodnevne skrbi i odgoja djeteta ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji, pri čemu istim rješenjem može odrediti i druge mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta propisane ovim Zakonom.
(2) Sud će rješenjem iz stavka 1. ovoga članka odlučiti o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom, nadzoru ili zabrani ostvarivanja osobnih odnosa ako je to potrebno i ako to predlaže dijete, roditelj ili centar za socijalnu skrb.
(3) Rješenjem iz stavka 1. ovoga članka sud može odrediti upućivanje djeteta s problemima u ponašanju ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji vikendom, u poludnevni ili cjelodnevni boravak.
(4) U postupku koji prethodi donošenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka sud može odrediti da se dijete uključi u multidisciplinarni dijagnostički postupak, ako je to potrebno radi donošenja rješenja iz stavka 1. ovoga članka.
(5) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka može sadržati uputu djetetu da zatraži odgovarajuće liječenje, kao i da se uključi u druge zdravstvene, obrazovne ili psihosocijalne programe.
(6) Rješenjem iz stavka 1. ovoga članka sud će odlučiti i o uzdržavanju djeteta od strane roditelja ako je to posebni skrbnik djeteta ili centar za socijalnu skrb u ime djeteta zahtijevao. Na određivanje uzdržavanja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članaka 474. do 477. ovoga Zakona.«
51.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
253. Predlagatelji osporavaju ustavnost odredbe članka 166. stavka 5. ObiZ-a/15, ističući da je ona »protivna pravnoj sigurnosti i načelu jednakosti pred zakonom«:
»U odredbi čl. 166. st. 5. propisana je mogućnost suda da, u rješenju kojim dijete s problemima u ponašanju povjerava ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji (prema čl. 164), istome tome djetetu dade uputu da ono samo ‘zatraži odgovarajuće liječenje, kao i da se uključi u druge zdravstvene, obrazovne ili psihosocijalne programe’. Potpuno je nejasno čemu služi takva odredba osim za ‘ukras’ zakonodavčeve brige za djecu. Naime, odredba će izazvati konfuziju kod sudaca koji će odlučivati o mjeri, izazvati nejednakost u postupanju u praksi. Postavlja se pitanje je li uopće moguće da dijete koje ima probleme u ponašanju i zato biva povjereno ustanovi/udomiteljskoj obitelji, bude svjesno svojih problema u ponašanju, a potom i dodatno da zatraži liječenje i druge oblike pomoći, kako ih navodi st. 5. Dijete koje bi toga eventualno bilo svjesno, moglo bi ionako samo zatražiti, putem općih odredaba zakona, pomoć od centra za socijalnu skrb. No, životno je nelogično i nemoguće tako što, pa je po našem mišljenju odredba suvišna, lako bi netko mogao reći da je to odredba ‘od viška ne boli glava’, no naše je mišljenje da od ovakve i sličnih odredaba kojima obiluje ovaj zakon, doista – nadležna tijela i društvo mora ‘boliti glava’.«
51.2. Utvrđenje Ustavnog suda
254. Predlagatelji u osnovi smatraju da je osporeni stavak 5. članka 166. ObiZ-a/15 suvišan, što svakako nije ustavnosudski argument na temelju kojeg bi se osporena norma utvrdila neustavnom. Uz navedeno, Ustavni sud ističe da osporena odredba ObiZ-a/15 sadrži uputu nadležnom tijelu, u konkretnom slučaju sudu, koji će, na temelju pribavljene dokumentacije i provedenog postupka, ocijeniti hoće li iskoristiti zakonsku mogućnost i izreći uputu djetetu za koje smatra da bi bilo spremno radi svoje dobrobiti podvrgnuti se predloženom zdravstvenom, obrazovnom ili psihosocijalnom programu.
254.1. Imajući u vidu te prigovore, Ustavni sud ocjenjuje da nema razloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 166. stavka 5. ObiZ-a/15.
52. Članak 169. ObiZ-a/15
255. Članak 169. ObiZ-a/15 glasi:
»Dužnosti centra za socijalnu skrb, izvješće o djetetu i prijedlozi
Članak 169.
(1) Centar za socijalnu skrb će trideset dana prije isteka roka na koji je mjera povjeravanja djeteta s problemima u ponašanju određena izraditi izvješće o djetetu, a po potrebi i o roditeljima, te u skladu s rezultatima izvješća predložiti sudu povratak djeteta u obitelj ili produljenje mjere za iduću godinu dana.
(2) Izvješće iz stavka 1. ovoga članka centar za socijalnu skrb dostavlja, osim sudu, roditeljima, posebnom skrbniku djeteta i državnom odvjetniku za mladež ako je postupak bio pokrenut na njegov prijedlog.«
52.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
256. Predlagatelji navode da ova odredba, ovako kako je sročena, predstavlja pravnu prazninu:
»Odredbom članka 169. centru za socijalnu skrb namjenjuju se određene dužnosti (izrada izvješća, prijedlog sudu).
Nije jasno zašto u zakonskoj odredbi čl. 169. ne postoji, kako je to učinjeno za čl. 161. st. 4. (u vezi sa mjerom oduzimanja prava na stanovanje s djetetom i povjeravanja svakodnevne skrbi o djetetu – iz čl. 155. i dalje), obaveza centra za socijalnu skrb da potiče ostvarivanje osobnih odnosa između djeteta, roditelja i drugih članova obitelji ili djetetu bliskih osoba, a u skladu s djetetovom dobrobiti. Ističemo da zakonodavac propisuje mogućnost održavanja osobnih odnosa s roditeljima, čak kad je lišen prava na roditeljsku skrb, pa je dodatno nejasno zašto poticanja takvih odnosa ne bi bilo kad je dijete s problemima u ponašanju povjereno nekom trećem.
Smatramo da se ovakvom pravnom prazninom generira diskriminatorno ponašanje u odnosu na djecu i roditelje kojima su izrečene različite, a opet represivne mjere i time uzrokuje povreda ustavnog načela jednakosti pred zakonom.«
52.2. Utvrđenje Ustavnog suda
257. Prigovori predlagatelja nisu osnovani. Ustavni sud primjećuje da predlagatelji selektivno tumače članak 169. ObiZ-a/15, jer obaveze centara za socijalnu skrb treba smisleno tumačiti kroz cjelinu odredaba glave ObiZ-a/15 kojima su uređene mjere za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta u nadležnosti suda. Uz navedeno predlagateljima se skreće pozornost na to da je člankom 168. stavkom 2. izrijekom propisano da dok traje mjera povjeravanja djeteta s problemom u ponašanju, roditelji imaju pravo i dužnost ostvarivati osobne odnose s djetetom i plaćati uzdržavanje za dijete. Nadalje, člankom 166. stavkom 2. ObiZ-a/15 propisano je da će sud rješenjem odlučiti o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom, nadzoru ili zabrani ostvarivanju osobnih odnosa ako je to potrebno i ako to predlaže dijete, roditelj ili centar za socijalnu skrb.
257.1. Ustavni sud ocjenjuje da nema razloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 169. stavka 5. ObiZ-a/15.
53. Članak 170. i članak 171. točke 2. i 3. ObiZ-a/15
258. Članak 170. ObiZ-a/15 glasi:
»e) Lišenje prava na roditeljsku skrb
Opća pretpostavka za određivanje mjere
Članak 170.
Sud će roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb u izvanparničnom postupku kad utvrdi da roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava.«
258.1. Članak 171. ObiZ-a/15 glasi:
»Posebne pretpostavke za određivanje mjere
Članak 171.
Osim u slučaju iz članka 170. ovoga Zakona, sud u izvanparničnom postupku roditelja može lišiti prava na roditeljsku skrb:
1. ako je napustio dijete
2. ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji
3. ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud
4. ako na temelju izvješća i procjene centra za socijalnu skrb proizlazi da bi povratak djeteta u obitelj nakon provedene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljao ozbiljnu opasnost za djetetov život, zdravlje i razvoj
5. na temelju pravomoćne presude kojom je roditelj osuđen za neko od sljedećih kaznenih djela počinjenih na štetu svog djeteta:
– kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (glava XIV.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i mladeži (glava XVI.), osim kaznenih djela: povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209., oduzimanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 210., promjene obiteljskog stanja iz članka 211. Kaznenog zakona (‘Narodne novine’, br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.)
– kaznenih djela protiv života i tijela (glava X.), kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta (glava XVII.), kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece (glava XVIII.), osim kaznenih djela: dvobračnosti iz članka 167., omogućavanja sklapanja nedozvoljenog braka iz članka 168., omogućavanja izvanbračnog života s djetetom iz članka 170., povrede dužnosti i uzdržavanja iz članka 172., promjene obiteljskog stanja iz članka 175. i povrede privatnosti djeteta iz članka 178. Kaznenog zakona (‘Narodne novine’, br. 125/11., 144/12. i 56/15.) ili
6. ako su mentalne sposobnosti roditelja u tolikoj mjeri ograničene da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi, pri čemu je ugrožena dobrobit djeteta.«
53.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljica »U ime obitelji«
259. Predlagateljica ističe:
»Po mišljenju predlagatelja odredba čl. 170. potpuno je nejasna i neprecizna obzirom da istom nije objašnjeno što je obuhvaćeno pojmom zloupotrebljavanja ili grubog kršenja roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava. Zbrka i konfuzija je to veća kada se uzme u obzir odredba čl. 171. koja u točkama 1. – 3. u kojoj se kao posebne pretpostavke navode one koje se uobičajeno smatraju upravo takvim postupanjima
Naime, u odredbi čl. 171. je određeno da, osim u slučaju iz članka 170. ovoga Zakona, sud u izvanparničnom postupku roditelja može lišiti prava na roditeljsku skrb:
1. ako je napustio dijete
2. ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji
3. na temelju izvješća centra za socijalnu skrb da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud
Dakle, ponovno se otvara prostor arbitrarnosti, diskriminaciji i pravnoj nesigurnosti čime je i u ovom segmentu područje bitno za dobrobit djece i bračnih drugova zakonodavac ponovno uveo u pravnu konfuziju.
Slijedom naprijed iznijetog, odredba članka 170. u suprotnosti je s načelom vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
b. Predlagateljice Bojić i dr.
259.1. Predlagateljice osporavaju članak 171., dovodeći ga u vezu s člankom 170. ObiZ-a/15. Osporavaju točku 2. te točku 5. navedenog članka 171. ObiZ-a/15 (o točki 5. članka 171. Ustavni sud iznio je svoje utvrđenje i ocjenu u točkama 63. – 63.1. obrazloženja ove odluke i rješenja).
U odnosu na točku 2. članka 171. ObiZ-a/15 ističu:
»Odredbom čl. 171. st. 1. točka 2. kao jedan od razloga pod kojim se roditelj može lišiti prava na roditeljsku skrb navedeno je: ‘ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji’. Postavlja se pitanje da li je zakonodavac ovakvim izričajem mislio da dijete ne smije biti izloženu nasilju od strane odraslih članova obitelji, ili pak dijete ne smije biti očevidac nasilja među odraslim članovima obitelji? Kako god da se tumači ova odredba, predlagateljice zaključuju kako zakonodavac tolerira nasilje od strane maloljetnih članova obitelji, ili među maloljetnim članovima obitelji, te za takve oblike nasilja ne predviđa mogućnost lišenja prava na roditeljsku skrb roditeljima u čijoj obitelji se takvo nasilje odvija. Po mišljenju predlagateljica, dijete ne smije uopće biti izloženo nasilju među članovima obitelji, a ne samo među odraslim članovima. Ova norma u izravnoj je koliziji s člankom 8. i 3. Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.«
c. Predlagatelj Domjanović
259.2. Predlagatelj osporava članak 171. u vezi s člankom 170. ObiZ-a/15 te ističe:
»Između članaka 171. i 170. ne postoji logička povezanost. Naime, u obim člancima se određuju pretpostavke pod kojima će se roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb. Proizlazi da čl. 171. propisuje dodatne pretpostavke za taj postupak, u odnosu na čl. 170, koje bi bile osnovne, a koje su navedene kao ‘zloupotrebljavanje ili grubo kršenje roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava’.
U čl. 171. se dodatno (‘Osim u slučaju iz čl. 170 ...’) taksativno u 6. točaka navode pojedine okolnosti (npr. napuštanje djeteta, izlaganje djeteta nasilju, itd.) koje su pravne pretpostavke za izricanje lišenja prava na roditeljsku skrb.
Međutim, već jednostavno poznavanje značenja jezičnih i pravnih pojmova, a osobito obiteljskopravnog i psihologijskog nazivlja u odnosima roditelja i djece, ukazuje na to da su svi oblici ponašanja sadržani u pojmu zloupotrebljavanja ili grubog kršenja roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava.
Proizlazi da bi zloupotreba ili grubo kršenje roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava, trebalo, prema čl. 170, a s obzirom na izričaj čl. 171 (‘Osim u slučaju iz čl. 170. ...), tumačiti kao još neka druga ponašanja osim onih navedenih u čl. 171., što je potpuno neizvjesno što bi to bilo i pravno nesigurno.
Stoga, radi se o vrlo loše sročenim odredbama, međusobno povezanim, koje ne odražavaju vladavinu prava, već je i u ovom slučaju Zakon nejasan i neprecizan, što može dovesti u praksi do arbitrarnosti i proizvoljnosti u tumačenju i primjeni Obiteljskog zakona, a kod adresata pravne norme (tj. roditelja) izazvati neizvjesnost u pogledu krajnjeg učinka zakonskih odredaba koje se na njih neposredno primjenjuju.«
d. Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
259.3. Predlagateljica osporava članak 171. točke 2. i 3. ObiZ-a/15 te ističe:
»Sukladno doslovnom tumačenju odredbe, roditelj koji je žrtva nasilja mogao biti lišen prava na roditeljsku skrb ako je dijete bilo izloženo nasilju između odraslih članova obitelji.
Odredba je nepromišljena i rezultat je pogrešnog početnog pristupa Zakonu vezano uz problematiku nasilja u obitelji, a osobito vezano uz problematiku partnerskog nasilja. U izradi zakona nije korištena adekvatna stručna literatura, što je dovelo do ovog i drugih ozbiljnih propusta u zakonskim rješenjima.
Predlagateljica ocjene ustavnosti prihvaća načelnu tezu da postoji dužnost roditelja da zaštite dijete od nasilja, no članak je pogrešno strukturiran i kao takav je u suprotnosti sa ustavnim jamstvima.
Žrtve partnerskog nasilja vrlo često imaju uništen integritet, te vrlo nisko samopoštovanje zbog dugotrajnijeg trpljenja nasilja. Žrtve nasilja često ne napuštaju nasilnu zajednicu na vrijeme zbog odgoja, vjere, srama, straha .... Nasilje je najčešće višestruko: psihološko, fizičko, ekonomsko, nerijetko i seksualno. U istraživanju koje je u odnosu na kazneno djelo silovanja u braku vršeno za udrugu ‹Centar za žene žrtve rata› uvidom u spise Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su silovane žene tek kasnije postale svjesne protupravnosti nasilnog čina koji je nad njima izvršen, a u tim svim obiteljima su postojala i djeca koja su neizravno svjedočila nasilju. Većina te djece su čula ili vidjela neke oblike nasilja, a sva djeca su ga osjetila kroz nefunkcionalnost obitelji u kojoj žive.
Žrtva nasilja ne može biti odgovorna za nasilje koje je preživjela, odgovoran je i treba snositi posljedice isključivo počinitelj nasilja koji je i žrtvu nasilja i dijete izložio svom nasilju, a tijela državne vlasti su dužna pomoći žrtvi te osigurati da nasilna situacija prestane kako bi žrtva i njezina djeca bili sigurni.
Ovaj članak žrtvi rodno uvjetovanog ali i drugog nasilja ne pomaže nego je strukturalno viktimizira jer je proziva za odgovornost izlaganja djece nasilju. Time se žrtvama vrijeđaju ljudska prava u smislu prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života te također s time vezane diskriminacije temeljem spola. Ne radi se niti odmak od već postojeće loše prakse da se žrtve nasilja poziva na odgovornost, umjesto da im se pruži zaštita, da se izgradi odnos suradnje i povjerenja radi davanja dobrih savjeta i pomoći nenasilnom roditelju.
Jednako tako, točka 3. upućuje da se roditeljska skrb može oduzeti roditelju koji ne poštuje odluke Centra, no zbog brojnih pritužbi na nestručnost rada stručnih timova Centara za socijalnu skrb (o kojima je već bilo govora u drugim odredbama), žena žrtva nasilja može lako biti dovedena u situaciju da joj, ne njezinom krivnjom, bude oduzeta roditeljska skrb zbog pogrešnog i lošeg postupanja Centra za socijalnu skrb.
Zbog svega navedenog, članak nije u suglasnosti sa čl. 23, čl. 35. čl. 29 i čl. 62, kao i čl. 14. u vezi sa čl. 35. Ustava Republike Hrvatske.«
53.2. Utvrđenje Ustavnog suda
260. Osporenim člankom 170. ObiZ-a/15 propisane su opće pretpostavke pod kojima će sud lišiti roditelja prava na roditeljsku skrb, dok su člankom 171. ObiZ-a/15 predviđene posebne pretpostavke. Stoga po ocjeni Ustavnog suda te dvije odredbe nisu u međusobnoj koliziji i na sudu je da, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja, ocijeni je li nužno izreći mjeru lišenja prava na roditeljsku skrb. Tako će primjerice, prema stavku 1. točki 3. članka 171. tu mjeru izreći ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud. Predlagatelji osobito ističu nepreciznost i nepredvidivost točke 2. stavka 1. članka 171. ObiZ-a/15 kojom je propisano da sud u izvanparničnom postupku mjeru lišenja prava na roditeljsku skrb može izreći ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji. Pri tome pojedini predlagatelji upiru na neuvažavanje situacije kada je jedan od roditelja i sam žrtva nasilja. Pojedini dovode u pitanje izostavljanje mogućeg nasilja kojem dijete može biti izloženo i od maloljetnog člana obitelji, a zakonska odredba obuhvaća samo nasilje među odraslim članovima obitelji. Ustavni sud primjećuje da je ObiZ/03 u iznošenju primjera zlouporabe ili grubog kršenja roditeljske odgovornosti zbog koje se roditelju može izreći navedena mjera također predviđao izloženost djeteta nasilju samo među odraslim osobama. Dakle, s jedne je strane riječ o zakonskom rješenju u odnosu na koje postoji bogata sudska praksa, a s druge strane ratio navođenja samo odraslih osoba je u zaštiti djece od odrastanja u nasilnom kućnom okruženju za koje mogu biti odgovorne samo odrasle osobe, a koje odrastanje može imati vrlo negativne posljedice na fizički, emocionalni i društveni razvoj djeteta te njegovo ponašanje kao odrasle osobe.
260.1. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 170. i 171. točke 2. i 3. ObiZ-a/15.
54. Članak 174. stavak 1. i članak 175. stavak 1. ObiZ-a/15
261. Članak 174. ObiZ-a/15 glasi:
»Odlučivanje o mjeri
Članak 174.
(1) Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom ako je to u iznimnim okolnostima potrebno i ako to predlaže dijete ili roditelj koji se lišava prava na roditeljsku skrb.
(2) Sud će rješenjem o lišenju prava na roditeljsku skrb odlučiti i o uzdržavanju djeteta od strane roditelja ako je to posebni skrbnik djeteta ili centar za socijalnu skrb u ime djeteta zahtijevao. Na određivanje uzdržavanja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članaka 474. do 477. ovoga Zakona.«
261.1. Članak 175. ObiZ-a/15 glasi:
»Pravni učinci izricanja mjere
Članak 175.
(1) Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Sud može u iznimnim okolnostima dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb.
(2) Roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ima dužnost plaćati uzdržavanje za dijete.
(3) Pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom i dužnost uzdržavanja prestaju posvojenjem.«
54.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
262. Predlagateljice osporavaju članak 174. stavak 1. zajedno s člankom 175. stavkom 1. ObiZ-a/15, ističući da su oba nesuglasna s člancima 9., 18. i 39. Konvencije o pravima djeteta:
»Predlagateljice smatraju problematičnom odredbu kojom se roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb omogućavaju osobni odnosi s djetetom, smatrajući kako je takva odredba protivna dobrobiti djeteta. Lišenje prava na roditeljsku skrb najteža je mjera za zaštitu dobrobiti djeteta, te je nezamislivo da bi se trebalo omogućiti osobne odnose i nakon izricanja takve, najteže mjere.
Ova je norma protivna čl. 9., čl. 18. i čl. 39. Konvencije o pravima djeteta, načelu dobrobiti, privatnosti i dostojanstva djeteta iz čl. 35 Ustava, te je kao takva protuustavna.«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
262.1. Predlagatelji osporavaju stavak 1. članka 175. ObiZ-a/15 te ističu:
»Odredbom čl. 175. st. 1. predviđa se kao mogućnost da u ‘... iznimnim okolnostima dopusti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb.’ Primjena ove iznimke bit će vrlo štetna za dijete, budući da je lišenje roditeljske skrbi najteža mjera, predviđena za izuzetno loše roditelje koji zloupotrebljavaju ili grubo krše roditeljsku odgovornost (sukladno čl. 170.). Nije dakle jasno, kad će i zašto će se takvi kontakti ipak dopustiti?
Ovakvom mogućnošću, tj. odredbom čl. 175. st. 1. ugrožavaju se Ustavom RH i Konvencijom o pravima djeteta zaštićena prava, osobito pravo na razvoj, te se radi o povredi vladavine prava.«
c. Predlagatelj Domjanović
262.2. I ovaj predlagatelj osporava istu odredbu ObiZ-a/15 te navodi:
»Među pravnim učincima koji nastupaju lišenjem prava na roditeljsku skrb, zakonodavac navodi mogućnost da ‘u iznimnim okolnostima dopusti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom roditelju koji je lišen prava na roditeljsku skrb.’ Mišljenja smo, da je ova odredba izuzetna opasna i protivna pravnoj sigurnosti kao sastavnici vladavine prava, jer je lišenje prava na roditeljsku skrb krajnja, najteža mjera i nema opravdanja za ostvarivanje osobnih odnosa, osobito uzmu li se u obzir pretpostavke za njeno izricanje, koje govore o teškoj ugrozi djetetovih prava.
Ovom se odredbom krše dječja prava, koja su Ustavom zajamčena. Budući da se ova mjera izriče samo kao krajnja sankcija, svaki daljnji kontakt, do eventualnog vraćanja roditeljske skrbi (što je rijetko) predstavlja izravnu povredu vladavine prava, koje zahtijeva da se svim građanima, a osobito onima koji ulaze u kategoriju ranjivih skupina u kojoj su svakako djeca, prizna najviša moguća razina zaštite prava, od čega se ovom normom, iz posve nejasnih razloga, osim pogodovanja jako lošem roditelju, u cijelosti odstupa.«
54.2. Utvrđenje Ustavnog suda
263. Osporene odredbe ObiZ-a/15 odnose se na lišenje prava roditelja na roditeljsku skrb i izuzetke od potpunog gubitka tog prava. Naime, kako je to propisano člankom 175. stavkom 1. ObiZ-a/15, roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb gubi sva prava iz roditeljske skrbi. Polazi se od toga da je riječ o radikalnoj mjeri, koja se izriče u iznimnim slučajevima, u pravilu kad se ocijeni da nijednom drugom »blažom« mjerom nije moguće zaštititi dobrobit djeteta. Međutim, zakonodavac je ostavio mogućnost da sud, uvažavajući osobite okolnosti svakog pojedinog slučaja, ako ocijeni da je to u interesu dobrobiti djeteta, može dopustiti roditelju koji je lišen tog prava ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom (v. odluku broj: U-III-34/2020 od 15. srpnja 2020.).
Na sudovima je da u svakom pojedinom slučaju, strogo vodeći računa o dobrobiti i najboljem interesu djeteta, na što upućuje i članak 5. ObiZ-a/15 i članak 3. Konvencije o pravima djeteta, iznimno omoguće kontaktiranje djeteta i s tim roditeljem, ako je to u djetetovom interesu i ako nije ugrožena njegova dobrobit.
263.1. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 174. stavka 1. i 175. stavka 1. ObiZ-a/15.
55 Članak 176. stavak 1. ObiZ-a/15
264. Članak 176. ObiZ-a/15 glasi:
»Vraćanje prava na roditeljsku skrb
Članak 176.
(1) Pravo na roditeljsku skrb može rješenjem suda u izvanparničnom postupku biti vraćeno ako prestanu razlozi zbog kojih je roditelj bio lišen prava na roditeljsku skrb, osim ako dijete prije toga bude posvojeno.
(2) Prijedlog za vraćanje roditeljske skrbi mogu podnijeti dijete, roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb ili centar za socijalnu skrb.«
55.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
265. Predlagateljica osporava stavak 1. članka 176. ObiZ-a/15 te ističe:
»Po mišljenju predlagatelja i u slučaju odredbe čl. 176. st. 1. ponovno se stvara pravna nesigurnost. Zakonodavac je, naime, predvidio mogućnost da pravo na roditeljsku skrb može rješenjem suda biti vraćeno ako prestanu razlozi zbog kojih je roditelj bio lišen prava na roditeljsku skrb, no isto nije moguće ako dijete prije toga bude posvojeno. Ovdje je zakonodavac propustio odrediti što se događa ako u međuvremenu dijete sklopi brak ili postane roditeljem. Dakle, prema ovako nedorađenoj i nerazrađenoj normi, radilo bi se o potpuno nejasnoj pravnoj situaciji kada bi npr. dijete sklopilo brak, a njegovom roditelju kojemu je ranije bilo oduzeto pravo na roditeljsku skrb, bi se to pravo vratilo, tako da bi dijete koje bi bilo u braku istovremeno bilo pod roditeljskom skrbi.
Dakle, ponovno je riječ o normi koja proizvodi pravnu nesigurnost, arbitrarnost i konfuziju u području koje je od presudnog značaja za dobrobit djeteta, pa predlagatelj smatra da je i odredba čl. 176. st. 1. suprotna načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
55.2. Utvrđenje Ustavnog suda
266. Predlagateljica nije u pravu kada tvrdi da je zakonodavac, kako bi otklonio dvojbe ili nejasnoće, trebao propisati i da do vraćanja roditeljske skrbi ne dolazi ako je maloljetno dijete u međuvremenu sklopilo brak. Predlagateljici se skreće pozornost na članak 117. ObiZ-a/15 koji propisuje, između ostalog, da roditeljska skrb prestaje i sklapanjem braka prije punoljetnosti. Po naravi stvari je stoga jasno da u takvoj situaciji ne dolazi do vraćanja roditeljske skrbi. Ustavni sud primjećuje da bi unošenje takve odredbe bilo suvišno i nepotrebno bi opterećivalo ionako opsežan zakonski tekst, što je često jedini ili jedan od prigovora pojedinih predlagatelja kada osporavaju ustavnost pojedinih zakonskih odredaba ObiZ-a/15.
56. Članak 212. stavak 5. ObiZ-a/15
267. Članak 212. ObiZ-a/15 glasi:
»Priprema djeteta i ostvarivanje osobnih odnosa prije zasnivanja posvojenja
Članak 212.
(1) Centar za socijalnu skrb će u suradnji s udomiteljem, odnosno ustanovom socijalne skrbi u kojoj je dijete smješteno ili drugom osobom kojoj je dijete povjereno na svakodnevnu skrb, prije donošenja rješenja o zasnivanju posvojenja pripremiti dijete za posvojenje te omogućiti najprikladnijem potencijalnom posvojitelju ostvarivanje osobnih odnosa radi procjene hoće li zasnivanje posvojenja biti u skladu s dobrobiti djeteta.
(2) Ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom može se omogućiti samo u odnosu na najprikladnijeg potencijalnog posvojitelja iz članka 211. ovoga Zakona i to nakon što su roditelji, odnosno skrbnik dali pristanak za posvojenje.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, centar za socijalnu skrb može omogućiti ostvarivanje osobnih odnosa djeteta i najprikladnijeg potencijalnog posvojitelja i bez pristanka roditelja, odnosno skrbnika za posvojenje, ako je pokrenut postupak pred sudom radi donošenja rješenja koje nadomješta pristanak roditelja, odnosno skrbnika za posvojenje sukladno članku 190. stavku 1. točkama 1. i 3. ovoga Zakona.
(4) Za ostvarivanje osobnih odnosa iz stavaka 2. i 3. ovoga članka potrebna je suglasnost centra za socijalnu skrb.
(5) Za vrijeme trajanja ostvarivanja osobnih odnosa centar za socijalnu skrb će osigurati obitelji posvojitelja stručnu pomoć i potporu te će procjenjivati budući odnos djeteta i posvojitelja.
(6) Najprikladniji potencijalni posvojitelj kod kojeg dijete boravi radi ostvarivanja osobnih odnosa prije zasnivanja posvojenja ima pravo, dužnost i odgovornost svakodnevno se skrbiti o djetetu.«
56.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
268. Predlagateljica osporava članak 212. stavak 5. ObiZ-a/15 te ističe:
»Odredbom čl. 212. st. 5. je propisano da će za vrijeme trajanja ostvarivanja osobnih odnosa centar za socijalnu skrb osigurati obitelji stručnu pomoć i potporu te će procjenjivati budući odnos djeteta i posvojitelja.
Po mišljenju predlagatelja i u slučaju odredbe čl. 212. st. 5. radi se o odredbi koja je trenutno posve neprovediva u praksi zbog financijskih ograničenja jer pružanje stručne pomoći novčana sredstva, pa se ovakvim neprovedivim propisom samo ponovno nepotrebno stvara pravna nesigurnost. Predlagatelj ponavlja da je zakonodavac dužan kreirati norme na način da je osigurana i njihova provedba, tj da je dužan stvoriti normu koje su primijenjive sada i odmah te čiji je cilj ostvarivanje i zaštita prava građana u uvjetima koji trenutno postoje, a ne za neku budućnost i za neke imaginarne financijske uvjete. Ovako se ova odredba čl. 134. čini samo kao pravna fikcija sada i ovdje neprimijenjiva što, kako je već rečeno, samo nepotrebno stvara pravnu neizvjesnost i nesigurnost.
Upravo iz ovih razloga, i odredba čl. 212. st. 5. u nesuglasju je s načelom vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
56.2. Utvrđenje Ustavnog suda
269. Prigovori predlagateljice nisu ustavnopravno relevantni te ih Ustavni sud nije razmatrao.
57. Članak 224. ObiZ-a/15
270. Članak 224. ObiZ-a/15 glasi:
»II. SKRBNIŠTVO ZA DJECU
Pretpostavke za imenovanje skrbnika djetetu
Članak 224.
Pod skrbništvo stavit će se dijete čiji su roditelji:
1. umrli, nestali, nepoznati ili su najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta
2. lišeni prava na roditeljsku skrb
3. lišeni poslovne sposobnosti u dijelu koji ih onemogućava u ostvarivanju roditeljske skrbi
4. maloljetni, a nisu stekli poslovnu sposobnost sklapanjem braka
5. odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svojem djetetu, a ostvarivanje roditeljske skrbi nisu povjerili osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika ili
6. dali pristanak za posvojenje djeteta.«
57.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
271. Predlagatelji osporavaju članak 224. u vezi s člancima 182. stavkom 2., 188. stavkom 5. i 192. stavkom 1. ObiZ-a/15:
»Odredbom članka 224. t. 6. propisan je jedan od nekolicine slučajeva kad se dijete stavlja pod skrbništvo, pa je tako propisano da je to slučaj kad su roditelji dali pristanak za posvojenje svojega djeteta (na što su ovlašteni na osnovi čl. 188. st. 1). Međutim, čl. 192. st. 1. propisuje da se od tog skrbnika traži pristanak za posvojenje djeteta kojem je on skrbnik i upućuje samo na slučajeve pobrojane u čl. 188. st. 5., a to su slučajevi kad je roditelj umro, nestao, nepoznat ili lišen prava na roditeljsku skrb. Iz toga proizlazi da skrbnik daje pristanak u četiri točno navedena slučaja, no nejasno je koji su to slučajevi kad za posvojenje nije potreban pristanak djetetova skrbnika. Odnosno, dalo bi se zaključiti da su to preostali slučajevi iz čl. 224 – točke 1-5., odnosno roditelji koji:
– najmanje mjesec dana nepoznatog boravišta,
– lišeni poslovne sposobnosti u dijelu koji ih onemogućava u ostvarivanju roditeljske skrbi,
– maloljetni, a nisu stekli poslovnu sposobnost sklapanjem braka,
– odsutni ili spriječeni i nisu u mogućnosti brinuti se o svojem djetetu, a ostvarivanje roditeljske skrbi nisu povjerili osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika.
Potpuno je nejasno i nelogično, a pravno dvojbeno zašto se uloga skrbnika u smislu davanja pristanka na posvojenje njegova maloljetnog štićenika ne bi dala i u nekim od ovih slučajeva. Ili valja zaključiti da se takvo dijete (pod skrbništvom) ne može uopće posvojiti? Je li to u interesu djeteta?
Dakle, radi se o vrlo konfuznim, međusobno neuskađenim odredbama koje stvaraju nejasnoću i time pravnu nesigurnost. Moguća je i povreda načela jednakosti pred zakonom.«
57.2. Utvrđenje Ustavnog suda
272. Suprotno navodima predlagatelja, Ustavni sud smatra da je iz osporene odredbe jasno kada skrbnik (ne) daje pristanak za posvojenje. Skrbnik daje pristanak na posvojenje u točno određenim slučajevima, navedenima u članku 188. stavku 5. ObiZ-a/15, odnosno u slučajevima kada ne postoji mogućnost pribavljanja tog pristanka od roditelja (jer je »umro, nestao ili nepoznat«) ili kada »roditelj« pravno više uopće nije roditelj jer je »lišen prava na roditeljsku skrb«. U ostalim slučajevima pristanak daje roditelj, a ako nema tog pristanka postoji mogućnost nadomještanja pristanka roditelja odlukom suda u izvanparničnom postupku (članak 190. ObiZ-a/15). Nisu logični navodi predlagatelja prema kojima bi valjalo zaključiti da se »dijete (pod skrbništvom) ne može uopće posvojiti«. Iz te tvrdnje predlagatelja bi proizlazilo da stavljanje djeteta pod skrbništvo automatski povlači posvojenje. Također, članak 182. stavak 2. ObiZ-a/15 potpuno je irelevantan za primjedbe koje iznose predlagatelji.
272.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 224. ObiZ-a/15.
58. Članak 225. stavak 3. ObiZ-a/15
273. Članak 225. ObiZ-a/15 glasi:
»Rješenje o stavljanju pod skrbništvo i imenovanje skrbnika djetetu
Članak 225.
(1) Centar za socijalnu skrb donosi rješenje o stavljanju djeteta pod skrbništvo i imenuje mu skrbnika.
(2) Centar za socijalnu skrb dužan je pribaviti mišljenje djeteta koje je sposobno shvatiti značenje skrbništva o osobi skrbnika, te uzeti u obzir želje djeteta o izboru osobe skrbnika, osim ako su u suprotnosti s njegovom dobrobiti.
(3) Centar za socijalnu skrb dužan je poštovati prije izraženu želju roditelja o izboru osobe skrbnika koju je roditelj sastavio u obliku javnobilježničke isprave (anticipiranu naredbu), ako su ispunjene pretpostavke za imenovanje skrbnika djetetu propisane ovim Zakonom te ako to nije u suprotnosti s dobrobiti djeteta.
(4) Dijete se rješenjem centra za socijalnu skrb povjerava na svakodnevnu skrb skrbniku, drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji, domu za djecu ili pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi, ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.«
58.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
274. Predlagateljica osporava odredbu stavka 3. članka 225. ObiZ-a/15 te navodi:
»Odredbom čl. 225. st. 3. je propisano da je centar za socijalnu skrb dužan poštovati prije izraženu želju roditelja o izboru osobe skrbnika koju je roditelj sastavio u obliku javnobilježničke isprave (anticipiranu naredbu), ako su ispunjene pretpostavke za imenovanje skrbnika djetetu propisane ovim Zakonom te ako to nije u suprotnosti s dobrobiti djeteta.
Sporno u citiranoj odredbi po mišljenju predlagatelja je to što se istom odredbom s jedne strane propisuje obveza centra za socijalnu skrb da poštuje izraženu želju roditelja o izboru osobe skrbnika koju je roditelj sastavio u obliku javnobilježničke isprave (anticipiranu naredbu), međutim zakonodavac ponovno i ovdje ostavlja pravnu prazninu obzirom da nije propisao zakonske pretpostavke i sadržaj istih tih anticipiranih naredbi koje je predvidio, čime se i po tko zna koji put otvara prostor arbitrarnosti i samim time, potpunoj pravnoj nesigurnosti.
Predlagatelj stoga smatra da je i odredba čl. 225. st. 3. suprotna načelu vladavine prava iz čl. 3 Ustava RH.«
58.2. Utvrđenje Ustavnog suda
275. Predlagateljice se upućuje na članak 116. stavak 5. ObiZ-a/15 koji propisuje da roditelj koji ostvaruje roditeljsku skrb može za života, u oporuci ili u obliku javnobilježničke isprave (anticipirana naredba), imenovati osobu za koju smatra da bi se u slučaju njegove smrti najbolje skrbila o djetetu. Ustavni sud primjećuje da je u potonjem slučaju sklapanje anticipirane naredbe predviđeno pred stručnom osobom, javnim bilježnikom i u posebnoj formi. Navedeno Ustavni sud smatra dostatnim za utvrđenje neosnovanosti prigovora predlagateljice.
59. Članak 227. ObiZ-a/15
276. Članak 227. ObiZ-a/15 glasi:
»Dužnosti djetetova skrbnika
Članak 227.
Skrbnik djeteta dužan je savjesno se brinuti o osobnim i imovinskim pravima i obvezama djeteta, a osobito o njegovu zdravlju, odgoju i obrazovanju.«
59.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
277. Predlagatelji osporavaju članak 227. u vezi s člankom 228. ObiZ-a/15 te ističu:
»U okvirima dužnosti skrbnika članak 227. navodi njegovu dužnost brige, među inim i o obrazovanju. Naprotiv, čl. 228. propisuje da taj isti skrbnik mora pribaviti prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb ako želi odnosno treba odlučiti o ‘izboru i promjeni škole i zanimanja, prekidu školovanja ...’. Dakle, postoji nesklad između ovih dviju’ odredbi, a osobito uzme li se u obzir i s naše strane osporavana odredba čl. 94 (v. pod 15. ovog Prijedloga) kojom se za sličnu situaciju ne predviđa školovanje djeteta. Budući da je praktički riječ o istim sadržajima, doista su neusklađene odredbe čl. 94., 227. i 228. i to u odnosu na poželjno normiranje školovanja kao jedne od aktivnosti djeteta odnosno štićenika.
Ovime je nastala pravna nesigurnost i po tome je, po našem mišljenju odredba čl. 227. protivna Ustavu RH.«
59.2. Utvrđenje Ustavnog suda
278. Po ocjeni Ustavnoga suda predlagatelji selektivno tumače pojedine pojmove i odredbe ObiZ-a/15 koje se odnose na dužnosti skrbnika i svojim razlozima nisu iznijeli relevantne argumente koji bi doveli u sumnju osporeni članak 227. ObiZ-a/15. Tim više što je ta odredba po svom sadržaju načelne naravi i nalaže skrbniku na općenit način savjesnu brigu o osobnim i imovinskim pravima i obvezama djeteta, a osobito o njegovom zdravlju, odgoju i obrazovanju.
60. Članak 235. stavak 3. ObiZ-a/15
279. Članak 235. ObiZ-a/15 glasi:
»Dužnost obavješćivanja
Članak 235.
(1) Svatko može obavijestiti centar za socijalnu skrb o potrebi pružanja zaštite osobama iz članka 234. stavka 1. ovoga Zakona.
(2) Zdravstvene ustanove i izabrani doktori opće odnosno obiteljske medicine dužni su na zahtjev centra za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti centru za socijalnu skrb dostaviti podatke o duševnim smetnjama i drugim uzrocima zbog kojih osoba nije sposobna brinuti se o svojim pravima i interesima.
(3) Prije dostavljanja obavijesti iz stavka 2. ovoga članka potreban je pristanak osobe čiji se podaci dostavljaju, ili njezinog zakonskog zastupnika.«
60.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
280. Predlagateljica osporava članak 235. stavak 3. ObiZ-a/15 te ističe:
»Predlagatelj drži kako se i u ovom slučaju radi o nejasnoj i neprovedivoj odredbi. Istom odredbom se, naime, predviđa pristanak osobe za dostavu podataka o njezinim duševnim smetnjama, a više je nego vjerojatno da će u praksi osobe odbijati dati pristanak na takvu dostavu. S druge strane, kada je već predviđeno davanje pristanka osobe za dostavu takvih podataka, trebalo je istovremeno predvidjeti i regulirati situaciju u kojoj osoba o kojoj je riječ ne dade pristanak na dostavljanje podataka. Dakle, ponovno je riječ o pravnim prazninama, otvaranju prostora za arbitrarnost što sve vodi pravnoj nesigurnosti.
Zbog svih ovih propusta u sadržaju odredbe čl. 235. st. 3., ista odredba suprotna je načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
60.2. Utvrđenje Ustavnog suda
281. Predlagateljica očito previđa situaciju da je osporenom zakonskom odredbom propisano da, uz osobu čiji se podaci dostavljaju, pristanak može dati i njezin zakonski zastupnik. Stoga ne postoji pravna praznina, kako to neosnovano navodi predlagateljica.
61. Članak 236. stavci 5. i 7. ObiZ-a/15
282. Članak 236. ObiZ-a/15 glasi:
»Ovlasti centra za socijalnu skrb u postupku radi lišenja poslovne sposobnosti
Članak 236.
(1) Centar za socijalnu skrb predložit će sudu pokretanje postupka radi lišenja poslovne sposobnosti kad procijeni da bi zbog razloga iz članka 234. stavka 1. ovoga Zakona osobu bilo potrebno lišiti poslovne sposobnosti.
(2) Centar za socijalnu skrb osobi za koju je pokrenut postupak radi lišenja poslovne sposobnosti imenuje posebnog skrbnika, osim ako je ta osoba ovlastila punomoćnika.
(3) Ako postupak radi lišenja poslovne sposobnosti predlaže centar za socijalnu skrb, posebni skrbnik ne može biti stručni radnik toga centra.
(4) Ako postupak radi lišenja poslovne sposobnosti predlaže neka druga osoba iz članka 496. ovoga Zakona, ta osoba ne može biti imenovana posebnim skrbnikom.
(5) Posebni skrbnik iz stavka 2. ovoga članka je osoba s položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo iz članka 544. ovoga Zakona.
(6) Iznimno od stavka 5. ovoga članka, ako je osoba u odnosu na koju se vodi postupak radi lišenja poslovne sposobnosti u obliku javnobilježničke isprave odredila osobu za koju želi da ju zastupa u postupku radi lišenja poslovne sposobnosti (anticipirana naredba), centar za socijalnu skrb će tu osobu imenovati posebnim skrbnikom ako ispunjava ostale pretpostavke za imenovanje skrbnikom propisane ovim Zakonom.
(7) Posebni skrbnik ovlašten je i dužan poduzimati radnje te zastupati interese osobe samo u postupku za koji je imenovan.«
61.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
283. Predlagateljice osporavaju članak 236. stavak 7., članak 240. stavke 1. i 3., te članak 544. ObiZ-a/15. Ističu prigovor indirektne diskriminacije odraslih i djece:
»Čl. 14. Ustava RH jamči jednakost svih (građana), no odredbe čl. 236. st. 7, čl. 240. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 544. ObZ/15 dovest će do nejednakosti i diskriminacije pojedinaca kojima će slijedom različitih odredbi Obiteljskog zakona trebati imenovati posebnog skrbnika.
To će osobito doći do izražaja u postupku razvoda braka i obveze imenovanja posebnog skrbnika osobi u postupku lišenja poslovne sposobnosti, budući da Obiteljski zakon predviđa da će takvim posebnim skrbnikom biti imenovana osoba (pravnik s položenim pravosudnim ispitom) zaposlena u Centru za posebno skrbništvo.
Ima li se u vidu teritorijalna rasprostranjenost sudova u RH, nedvojbeno je jasno da u odnosu na ukupni broj slučajeva u praksi na koje će se spomenute odredbe primjenjivati, a koja brojka prelazi desetke tisuća, da će neki od njih imati posebnog zastupnika, a neki ne. Time se građani dovode u nejednaki i neravnopravni položaj i direktno se krši odredba Ustava Republike Hrvatske o jednakosti svih građana.«
b. Predlagateljica »U ime obitelji«
283.1. Predlagateljica osporava stavak 5. članka 236. ObiZ-a/15 te ističe:
»Odredbom čl. 236. st. 5. je propisano da je posebni skrbnik iz stavka 2. tog članka osoba s položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo iz članka 544. ovoga Zakona.
Radi pojašnjenja što je poseban skrbnik iz stavka 2., predlagatelj napominje da se radi o skrbniku kojega centar za socijalnu skrb postavlja osobi za koju je pokrenut postupak za lišenje poslovne sposobnosti.
Predlagatelj nadalje napominje kako je i dalje ostalo neuređeno i nejasno pitanje, tko će plaćati troškove posebnog skrbnika u postupku. Dakle, ponovno niz pravnih praznina što dovodi do ponovnog rezultata potpune pravne nesigurnosti.
Svi ovi nedostaci i propusti u čl. 236. st. 7. predmetnu odredbu čine neustavnom i to iz razloga što je ista ponovno suprotna načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
61.2. Utvrđenje Ustavnog suda
284. Stupanjem na snagu Zakona o Centru za posebno skrbništvo (»Narodne novine« broj 47/20.) u travnju 2020., prestale su važiti odredbe članaka od 544. do 550. ObiZ-a/15. Budući da su prigovori predlagatelja usmjereni na odredbe stavaka 5. i 7. članka 236. ObiZ-a/15, koji se referiraju na (ukinuti) članak 544. ObiZ-a/15, Ustavni sud neće razmatrati prigovore u odnosu na te odredbe. Osporene odredbe treba sagledati u kontekstu Zakona o Centru za posebno skrbništvo, odredbe kojeg nisu predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom.
62. Članak 240. ObiZ-a/15
285. Članak 240. ObiZ-a/15 glasi:
»IV. POSEBNO SKRBNIŠTVO
Posebno skrbništvo za dijete
Članak 240.
(1) Radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta, centar za socijalnu skrb ili sud će imenovati posebnog skrbnika:
1. djetetu u bračnim sporovima i u postupcima osporavanja majčinstva ili očinstva
2. djetetu u drugim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskoj skrbi, pojedinim sadržajima roditeljske skrbi i osobnim odnosima s djetetom kad postoji spor među strankama
3. djetetu u postupku izricanja mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta iz nadležnosti suda kada je to propisano odredbama ovoga Zakona
4. djetetu u postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje pristanak na posvojenje
5. djetetu kad postoji sukob interesa između njega i njegovih zakonskih zastupnika u imovinskim postupcima ili sporovima, odnosno pri sklapanju pojedinih pravnih poslova
6. djeci u slučaju spora ili sklapanja pravnog posla između njih kad ista osoba nad njima ostvaruje roditeljsku skrb
7. djetetu stranom državljaninu ili djetetu bez državljanstva koje se bez pratnje zakonskoga zastupnika zatekne na teritoriju Republike Hrvatske
8. u drugim slučajevima kada je to propisano odredbama ovoga Zakona, odnosno posebnih propisa ili ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa djeteta.
(2) Posebni skrbnik dužan je:
1. zastupati dijete u postupku za koji je imenovan
2. obavijestiti dijete o predmetu spora, tijeku i ishodu na način koji je primjeren djetetovoj dobi i
3. prema potrebi, kontaktirati s roditeljem ili drugim osobama koje su djetetu bliske.
(3) Posebni skrbnik iz stavka 1. ovoga članka je osoba s položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo iz članka 544. ovoga Zakona.
(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka, ako dijete koje je navršilo četrnaest godina i kojem je rješenjem priznata sposobnost za poduzimanje radnji u postupku sukladno člancima 130. i 359. ovoga Zakona ovlasti punomoćnika, neće mu se imenovati posebni skrbnik, osim u slučaju iz stavka 1. točke 7. ovoga članka.
(5) Centar za socijalnu skrb će imenovati posebnog skrbnika izvan Centra za posebno skrbništvo u slučaju iz stavka 1. točke 7. ovoga članka.
(6) Centar za socijalnu skrb može imenovati posebnog skrbnika izvan Centra za posebno skrbništvo u slučaju iz stavka 1. točke 8. ovoga članka.
(7) Posebni skrbnik iz stavaka 5. i 6. ovoga članka koji nije zaposlenik Centra za posebno skrbništvo mora ispunjavati uvjete propisane ovim Zakonom za imenovanje skrbnika.«
62.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
286. Predlagateljice osporavaju članak 240. ObiZ-a/15 po četiri osnove. Prije svega smatraju da se osnivanje Centra za posebno skrbništvo ne može ni s čim opravdati te ga smatraju skupim i nepotrebnim institutom. Stoga osporavaju suglasnost s Ustavom članka 240. ObiZ-a/15 u cijelosti. Zatim, navedenu odredbu također smatraju neusklađenom s međunarodnim dokumentima, ističu problem nedostatka stručne kvalifikacije posebnog skrbnika te smatraju da je odredba u koliziji s člancima 485. i 487. ObiZ-a/15.
286.1. U odnosu na prvi prigovor, predlagateljice navode:
»Osnivanje Centra za posebno skrbništvo je nepotreban, skup i iznimno opasan eksperiment. Poslove posebnog skrbništva obavljaju centri za socijalnu skrb već desetljećima. Koncentrirati tu funkciju u posebno tijelo, osobito tako kadrovski skromno, kao što se čini da je postojeće, je iznimno opasno za pravnu sigurnost građana. Centar za posebno skrbništvo institucija je čiji je doseg djelovanja u ovom trenutku posve nejasan. Prema dostupnim podacima koje je javnosti prezentiralo Ministarstvo socijalne politike i mladih, Centar zapošljava iznimno mali broj djelatnika, radi se o svega osmero (!!!) djelatnika za područje cijele Republike. Okolnost da su se, uz središte u Zagrebu, uspostavile dislocirane jedinice u Osijeku, Rijeci i Splitu ne mijenja ništa na stvari iz razloga jer broj posebnih skrbnika nije ni približno dovoljan. Podaci s kojima je Ministarstvo nastojalo javnost uvjeriti u suprotno, nažalost upravo su potvrdili manjak posebnih skrbnika.
Upravo je nemoguće čak i zamisliti na koji način bi samo osmero zaposlenika ‘pravnika sa položenim pravosudnim ispitom’ (uvjet za posebnog skrbnika iz članka 240. stavak 3. ObZ/2015.) moglo podmiriti potrebe za zastupanje sve djece pred svim sudovima općinske nadležnosti u Republici Hrvatskoj u cijelom nizu konfliktnih obiteljskopravnih postupaka, od brakorazvodnog sa odlukama o roditeljskoj skrbi (s kime će dijete živjeti i o susretima i druženjima, te uzdržavanju), do cijelog niza drugih – oko izmjene, odnosno donošenja promijenjenih postojećih odluka o roditeljskoj skrbi, privremenih mjera, te cijelog niza postupaka u svezi sukoba oko sadržaja i vršenju sadržaja roditeljske skrbi i slično.
Ovakav koncept instituta ‘posebnog skrbništva’ organizaciono zamišljen na opisani način, dovesti će do toga da će se obiteljski postupci, koji su po naravi hitni i u kojima interes djeteta nalaže žurno postupanje, obzirom da je svako drugačije postupanje kontraproduktivno i dugoročno štetno za dijete, voditi sporo, pa da se time u postupanju neće moći udovoljiti nužnosti žurnog postupanja. Dapače, za očekivati je, radi činjenice da nema dovoljan broj posebnih skrbnika, da će ovi postupci trajati nerazumno dugo, čime se povrijeđuje članak 29. Ustava (pravo na pošteno suđenje) i članak 6. Europske konvencije, te se takvim konceptom dovodi u pitanje postupanje u skladu s najboljim interesom djeteta (članak 3. Konvencije o pravima djeteta).
Nadalje, mogućnost da se imenovanja posebnim skrbnikom ‘delegira’ i osobama koje nisu zaposlenici Centra za posebno skrbništvo je još opasnija (članak 240. stavak 5. ObZ/2015.) Ovakvo rješenje znatno i nedopušteno, na posve neodgovarajući način zadire u prava građana, radi čega je ovakva mogućnost protuustavna.
Način na koji se takvo stanje, nastojalo prevladati jest uvođenje mogućnosti da centar za socijalnu skrb imenuje kao posebnog skrbnika osobu koja nije zaposlena u Centru za posebno skrbništvo (i to ‘djetetu stranom državljaninu ili djetetu bez državljanstva koje se bez pratnje zakonskoga zastupnika zatekne na teritoriju Republike Hrvatske’ odnosno ‘u drugim slučajevima kada je to propisano odredbama ovoga Zakona, odnosno posebnih propisa ili ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa djeteta’).
Takva mogućnost propisuje iznimku od pravila da dijete treba zastupati imenovani posebni skrbnik iz Centra za posebno skrbništvo. Međutim, ovo je do sada u praksi bila redovita situacija, centri za socijalnu skrb su imenovali posebne skrbnike radi zaštite pojedinih interesa osoba u postupku, pa je očigledno da se sa istom ovakvom praksom namjerava nastaviti i dalje, pa je stoga krajnje nejasno radi čega je institut posebnog skrbništva za djecu uopće propisan na način kako je propisan. U ovom dijelu, ukazujemo da ObZ/15. ovdje ne propisuje niti jedan kriterij, pa čak niti orijentacione naravi, kada treba doći do iznimke od pravila, ili je očigledno da će u stvarnosti, zapravo, iznimka postati pravilo.
Dakle, unatoč osnivanju Centra za posebno skrbništvo, opet se, nažalost pribjegava sustavu tzv. outsourcinga, koji je u ovoj situaciji posve besmislen, a kada se radi o djeci onda je isto i opasno, budući ne postoje propisani nikakvi kriteriji ili razlozi o izboru posebnog skrbnika iz Centra za posebno skrbništvo ili pak izvan njega.
Razlog za takvo zakonodavčevo postupanje nije poznat, te ni na koji način nije obrazložen u Konačnom prijedlogu Zakona (str. 262.), u čemu se postoji povreda članka 3. Ustava RH, naime ovdje se ne radi o pravno-tehničkom pitanju, već o strukturalnom zakonskom rješenju koja se tiču same biti i smisla instituta posebnog skrbništva, a koje ničime nije obrazloženo.
Nije nerealno zaključiti da je zakonodavac tek naknadno postao svjestan bezizlazne situacije, koja se na ovaj način ne može razriješiti. U državama blagostanja, eventualni izlaz bi bio u povećanju broja zaposlenika centra, no u Hrvatskoj to nije moguće, a niti potrebno. Dapače, osnovala se institucija koja zapravo nije niti bila potrebna, jer je sustav u tome dijelu uredno funkcionirao.
Dodatno je teško ili uvjerljivo opravdavati osnivanje takvoga Centra, osobito u svjetlu činjenice da su se institucije koje su doista opravdale svoje osnivanje, naknadno ukinute ili pripojene centrima za socijalnu skrb, kao što su to, primjerice, bili obiteljski centri.
Osnovati instituciju koja se pokazuje kao neučinkovita, jer u postojećim uvjetima niti ne može biti drugačije, a potom delegirati ovlasti posebnog skrbnika osobama koje nisu u istoj zaposlene, uz to što pokazuje neodgovornost prema korisnicima, potvrđuje i nemar prema korištenju proračunskih sredstava. Time se ova rješenja pokazuju kao neprovediva, jer ne ostvaruju cilj općega dobra, a time postaju i neustavna.«
286.2. U pogledu neusklađenosti članka 240. ObiZ-a/15 s međunarodnim dokumentima, predlagateljice navode:
»Republika Hrvatska je sukladno čl. 3, prilikom polaganja isprave o ratifikaciji Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, priopćila sljedeću izjavu:
‘Izjava vezana uz članak 1. stavak 3. Europske konvencije:
U skladu sa člankom 1. stavkom 4. Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, Republika Hrvatska određuje da će se Europska konvencija primjenjivati na sljedeće kategorije obiteljskih predmeta koji se provode pred njezinim tijelima:
– postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi tijekom razvoda braka roditelja,
– postupak ostvarivanja roditeljske skrbi,
– mjere za zaštitu osobnih prava i interesa djeteta,
– postupak posvojenja i
– postupak skrbništva za maloljetne osobe.’
To konkretno znači, da je za potpunu i usklađenu zaštitu djeteta sa odredbama Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava, ovom odredbom trebalo propisati obvezu imenovanja posebnog skrbnika i u slučaju pokretanja postupka skrbništva za maloljetne osobe odnosno imenovanja takvog skrbnika za dijete, odredbom članka 240. ObZ, što je propušteno. Navedeni su ostali slučajevi (iz spomenute Izjave koja je ujedno i obveza) i neki drugi slučajevi (npr. ‘za djecu strane državljane bez pratnje koja se zateknu u RH’), ali ne i za ‘postupak skrbništva za maloljetne osobe’, a što članak 3. Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava nalaže.
Stoga smatramo da je čl. 240. u neskladu s Europskom konvencijom za zaštitu dječjih prava.«
286.3. U pogledu problema nedostatka potrebne stručne kvalifikacije posebnog skrbnika, predlagateljice navode:
»Dvojbena je odredba o potrebnoj stručnoj kvalifikaciji posebnog skrbnika iz članka 240. (‘pravnik sa položenim pravosudnim ispitom’) u svjetlu dužnosti postupanja u skladu sa standardom najboljeg interesa djeteta iz članka 3. Konvencije o pravima djeteta, a iz razloga propisanih dužnosti posebnog skrbnika.
Imajući u vidu odredbu o tome da je posebni skrbnik, među ostalim poslovima (članak 240. stavak 2.), dužan i ‘... obavijestiti dijete o predmetu spora, tijeku i ishodu na način koji je primjeren djetetovoj dobi...’ (članak 240. stavak 2. točka 2. ObZ/2015.), ocjenjujemo da je ova odredba protivna članku 3. Konvencije.
Naime, pravnici sa položenim pravosudnim ispitom nisu stručnjaci iz sfere zaštite mentalnog zdravlja djece, tijekom svojeg formalnog pravničkog obrazovanja do kraja pravnog fakulteta, i kasnije do polaganja pravosudnog ispita, nemaju doslovno niti jednog kolegija iz područja dječje ili razvojne psihologije, mentalnog zdravlja djece, defektologije i slično, a još manje ih njihovo pravničko obrazovanje čini kompetentnim ili podobnim za postupanje ili razgovor sa djecom na način koji bi bio ‘... primjeren djetetovoj dobi…’.
Drugim riječima, ukoliko je netko pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, može biti i odličan odvjetnik, to mu još ne daje kompetencije za primjereno (nježno i obzirno) postupanje ili razgovor sa djecom, i to u ovako osjetljivom postupcima. Konačno, da je tome tako svjedoči dosadašnja praksa postupanja u kojoj suci u obiteljskim predmetima, a koji jesu pravnici sa položenim pravosudnim ispitom (vrlo često radi se o nježnim i obzirnim osobama sa nagnućem za rad sa djecom), ipak vrlo rijetko pristaju da dijete pred njima bude ispitano pred sudom, jer se mnogi osjećaju needuciranim i nekompetentnim za razgovor sa djetetom, te kod takvog ispitivanja zahtijevaju stručnu pomoć psihologa centra za socijalnu skrb.
Na koji način je ObZ/15. zamislio da će se odredbom o propisanom formalnom obrazovanju posebnih skrbnika koji trebaju biti isključivo pravnici sa položenim pravosudnim ispitom, u praksi osigurati doista primjereno postupanje prema djeci u smislu neposrednog kontakta skrbnika i djeteta, njihovog razgovora, upoznavanja djeteta sa predmetom spora, te njegovim ishodom, ostaje krajnje nejasno i upitno.
Isto je protivno čl. 29. Ustava i čl. 3 Konvencije o pravima djeteta, jer ako nema stručne kompetencije, nema niti jamstva poštenog suđenja.«
286.4. U odnosu na posljednji prigovor o koliziji članka 240. ObiZ-a/15 s člancima 485. i 487. ObiZ-a/15, navode:
»Radi se o normama koje su u međusobnoj koliziji, pa građanima uopće nije jasno o tome što je pravno pravilo koje bi se u konkretnom slučaju trebalo primjenjivati.
Na prvom mjestu, u članku 240. stavak 1. točka 3. ObZ/15. se nalaže imenovanje posebnog skrbnika djetetu od strane centra za socijalnu skrb ili suda ‘u postupku izricanja mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta iz nadležnosti suda’, zatim se u članku 485. stavak 1. do 5. nabrajaju koji su to točno postupci radi određivanja mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta, da bi na kraju u članku 487. bilo rečeno da će ‘dijete zastupati posebni skrbnik kojeg imenuje sud u slučajevima iz čl. 485, st. 1 toč. 1.,3.,4. i 5.’, dok se točka 2. ispušta a koja toč 2. čl. 485 st.1. se odnosi na zabranu približavanje djetetu sukladno čl. 154. ObZ/15.
Prema tome ObZ/2015. na kontradiktoran i krajnje nejasan način propisuje koje tijelo je nadležno za imenovanje posebnog skrbnika djetetu u slučaju ‘postupaka radi izricanja mjera za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta iz nadležnosti suda’, u jednom slučaju propisuje da za imenovanje nadležan centar za socijalnu skrb ili sud, a u drugom sud. Stoga se krajnje nejasno u kojim postupcima imenovanje vrši sud, u kojima centar za socijalnu skrb, a izričaj ‘ili’ u članku 240. ObZ/15. građani mogu shvatiti da je potpuno svejedno da li će to učiniti centar za socijalnu skrb ili sud.
Ovakvo rješenje stvara pravnu konfuziju, radi se o kontradiktornom i nejasnom propisu koji je u suprotnosti sa člankom 3. Ustava Republike Hrvatske.
Nadalje, članak 154. Obiteljskog zakona pak predviđa mogućnost da dijete samo pokrene postupak radi zabrane približavanja njemu nekog od roditelja ili bliskih osoba, pa se postavlja pitanje kako će dijete starosti npr. 14 godina samo pokrenuti postupak ukoliko nema posebnog skrbnika, koja odredba je protivna članku 3. Konvencije o pravima djeteta i članku 3. Ustava RH.«
b. Predlagateljica »U ime obitelji«
286.5. Predlagateljica osporava suglasnost s Ustavom odredbe članka 240. stavka 1. ObiZ-a/15:
»Odredbom čl. 240. st. 1. pod toč. 7. je propisano da će sud ili centar za socijalnu skrb radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta, imenovati posebnog skrbnika djetetu stranom državljaninu ili djetetu bez državljanstva koje se bez pratnje zakonskoga zastupnika zatekne na teritoriju Republike Hrvatske.
Radi se o vrlo osjetljivoj materiji pa je po mišljenju predlagatelja zakonodavac na ovom mjestu propustio priliku razraditi pravni status djece bez pratnje (azilanata, tražitelja azila, žrtava trgovanja ljudima,..) osobito kad se u čl. 2. upućuje na usklađenost s direktivom Europske unije u području azila.
Dakle, ponovno se radi o pravnoj praznini koja otvara prostor pravnoj nesigurnosti i to sve, po tko zna koji put, na uštrb dobrobiti djeteta.
Slijedom naprijed iznijetog, predlagatelj ističe kako je i odredba čl. 240. st. 1. suprotna načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH i suprotna ustavnoj obvezi države da štiti djecu i mladež iz čl. 63. st. 5.«
c. Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
286.6. Predlagateljica osporava suglasnost s Ustavom odredbe članka 240. stavka 3. ObiZ-a/15:
»Dužnost posebnog skrbnika svakako valja dati u ovlast i posebno educiranim odvjetnicima koji se bave obiteljskim pravom jer je riječ o stručnjacima koji svojim znanjem i svakodnevnim pravosudnim iskustvom mogu doprinijeti zaštiti dobrobiti djeteta. Hrvatska odvjetnička komora već je provela potrebne do-edukacije zainteresiranih odvjetnika koji se bave djecom u različitim segmentima pravosuđa: obiteljskopravna problematika, zastupanje djece žrtava kaznenih djela, zastupanje maloljetnika pred sudovima za mladež i slično. Postoji lista odvjetnika koji su posebno educirani za rad sa djecom i ‘pravosuđu prilagođenom djeci’, a koji odvjetnici su već na listama sudova za zastupanje djece u kaznenim postupcima.
Nije stoga potrebno ulagati dodatna financijska sredstva u organizaciju, niti je potrebno educirati dio kadra kroz osnivanje novih Centara, budući on već postoji u odvjetnicima koji de facto i de iure imaju najveću stručnost i iskustvo u ostvarenju dječjih prava pred sudom i drugim institucijama.
Odredba nije u skladu sa čl. 27. i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.«
62.2. Utvrđenje Ustavnog suda
287. Osporeni članak odnosi se na posebno skrbništvo za dijete te propisuje kada će radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta centar za socijalnu skrb ili sud djetetu imenovati posebnog skrbnika. Međutim, prigovori svih predlagateljica u suštini se, prije svega, svode na povjeravanje tih poslova centru za posebno skrbništvo, odnosno osobama zaposlenim u centru za posebno skrbništvo. Predlagateljice smatraju da su upitne organizacijske i stručne sposobnosti centra odnosno zaposlenih u centru za posebno skrbništvo za izvršavanje povjerene im zadaće. U odnosu na te prigovore, Ustavni sud upućuje na svoja stajališta navedena u točki 284.obrazloženja ove odluke i rješenja.
Predlagateljice smatraju da zaposlenici centra za posebno skrbništvo, osim što ih ima malo, nemaju ni kompetencije nužne za skrb o djetetu pa u tom kontekstu dovode u pitanje stavak 3. članka 240. ObiZ-a/15 prema kojem je poseban skrbnik osoba s položenim pravosudnim ispitom. Naime, predlagateljice smatraju kako činjenica da je netko položio pravosudni ispit ne znači automatski da se može kvalitetnije brinuti o zaštiti pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta. Ustavni sud primjećuje da je riječ o zaštiti osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta u zakonom predviđenim situacijama za zaštitu kojih je nadležan poseban skrbnik imenovan od centara za socijalnu skrb ili suda. Po viđenju Ustavnog suda to znači da poseban skrbnik, ako smatra da mu je to potrebno radi ispunjavanja zadaća propisanih člankom 240. ObiZ-a/15, može zatražiti mišljenje i pomoć drugih osoba odgovarajuće struke i znanja ovisno o zaštiti kojeg osobnog i imovinskog prava djeteta je riječ. Nadalje, osporeni stavak 1. članka 240. ObiZ-a/15 obuhvaća niz pravnih radnji koje se odnose na osobna ili imovinska prava djeteta pa je svakako poželjno da u takvoj situaciji dijete bude zastupano po pravniku, štoviše s položenim pravosudnim ispitom. Navedeno stajalište Ustavnog suda, iako načelno svakako postoji potreba da se sve osobe uključene u dobrobit i skrb o djeci kontinuirano educiraju, odnosi se i na prigovor predlagateljice »Autonomne ženske kuće Zagreb« koja smatra kako bi bilo poželjno da se posebno skrbništvo povjeri i za to posebno educiranim odvjetnicima.
287.1. Predlagateljice Bojić i dr. smatraju da je članak 240. ObiZ-a/15 u koliziji s člancima 485. i 487. ObiZ-a/15, odnosno da nije jasno tko u pojedinoj situaciji imenuje posebnog skrbnika, sud ili centar za socijalnu skrb. Naime, članak 240. propisuje da će centar za socijalnu skrb ili sud djetetu imenovati posebnog skrbnika radi zaštite njegovih pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa. U članku 485. ObiZ-a/15 navode se mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta o kojima odlučuje sud u izvanparničnom postupku. Za mjere navedene u točkama 1., 3., 4. i 5. stavka 1. članka 485. ObiZ-a/15, a to su privremeno povjeravanje djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi (članci 150. – 153. ObiZ-a/15), oduzimanje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi (članci 155. – 163. ObiZ-a/15), povjeravanju djeteta s problemima u ponašanju radi pomoći u odgoju ustanovi socijalne skrbi ili udomiteljskoj obitelji (članci 164. – 169. ObiZ-a/15) i lišenju prava na roditeljsku skrb (članci 170. – 177. ObiZ-a/15), u članku 487. ObiZ-a/15 propisano je da dijete zastupa posebni skrbnik kojeg imenuje sud. Uz to je propisano da u tim postupcima roditelji djeteta nisu ovlašteni uz posebnog skrbnika poduzimati radnje u ime djeteta. Iz popisa mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta iz članka 485. ObiZ-a/15 koje donosi sud u izvanparničnom postupku, jedino za mjeru zabrane približavanja djetetu (članak 154. ObiZ-a/15), koja je navedena u točki 2. stavka 1. članka 485. ObiZ-a/15, nije izrijekom navedeno u članku 487. ObiZ-a/15 da dijete zastupa posebni skrbnik kojeg imenuje sud.
Predlagateljice, po ocjeni Ustavnog suda, selektivno tumače odredbe članka 240. ObiZ-a/15 dovodeći ih u vezu jedino s člancima 485. i 487. ObiZ-a/15, ali ne i s drugim člancima i načelima tog zakona. Naime, članak 240. ObiZ-a/15 načelne je naravi. Zbog toga se u stavku 1. navodi da posebnog skrbnika djetetu imenuje centar za socijalnu skrb ili sud, ovisno o vrsti postupka i razini ugroženih prava i interesa odnosno potrebne zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta. Člankom 242. stavkom 1. ObiZ-a/15 propisano je da rješenje o imenovanju posebnog skrbnika donosi centar za socijalnu skrb, osim ako je tim zakonom propisano da rješenje o imenovanju posebnog skrbnika donosi sud. Poseban skrbnik je pravnik s položenim pravosudnim ispitom zaposlen u Centru za posebno skrbništvo. Osim u slučajevima spora radi određivanja mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta iz nadležnosti suda navedenih u članku 487. ObiZ-a/15, sud je dužan imenovati posebnog skrbnika, primjerice u postupku radi nadomještanja pristanka za posvojenje djeteta (članak 493. stavak 6. ObiZ-a/15) ili u postupku o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem i o uzdržavanju djeteta (članak 327. ObiZ-a/15).
Slijedom navedenog, članak 240. ObiZ-a/15 opće je naravi i mora ga se sagledavati smisleno s ostalim odredbama tog zakona koje, ovisno o vrsti postupka i okolnostima slučaja, jasno upućuju na to imenuje li djetetu posebnog skrbnika u konkretnom slučaju sud ili centar za socijalnu skrb.
287.2. Predlagateljica »U ime obitelji« osporava točku 7. stavka 1. članka 240. ObiZ-a/15 na temelju koje se djetetu stranom državljaninu ili djetetu apatridu imenuje poseban skrbnik. Tvrdi da je riječ o osjetljivoj materiji te da je trebalo detaljnije urediti pravni status djece bez pratnje koja se zateknu u Republici Hrvatskoj. Primjedbe predlagateljice nisu utemeljene. Ustavni sud smatra da nema potrebe i ne bi bilo prikladno obiteljskim zakonom detaljno razrađivati pravni status maloljetnika bez pratnje. Što se ostalih primjedbi tiče, predlagateljica je propustila uočiti da su odredbe članka 240. ObiZ-a/15 na koje se referira izmijenjene u odnosu na istovjetne odredbe članka 240. ObiZ-a/14 i to upravo u smjeru u kojemu to predlagateljica sugerira.
287.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 240. ObiZ-a/15.
63. Članak 241. stavak 1. točka 3. ObiZ-a/15
288. Članak 241. ObiZ-a/15 glasi:
»Posebno skrbništvo za punoljetne osobe
Članak 241.
(1) Radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika:
1. osobi u odnosu na koju je podnesen prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti, osim u slučaju iz članka 236. stavka 2. ovoga Zakona
2. osobi kojoj najmanje tri mjeseca nije poznato boravište ili nije dostupna, a nema punomoćnika, u stvarima o kojima se odlučuje prema odredbama ovoga Zakona
3. štićeniku kad postoji sukob interesa između njega i njegova skrbnika ili bliskoga srodnika, odnosno bračnog druga skrbnika, u imovinskim postupcima ili sporovima, odnosno pri sklapanju pojedinih pravnih poslova
4. štićenicima u slučaju spora ili sklapanja pravnoga posla između njih kad imaju istoga skrbnika i
5. iznimno, osobi u slučaju privremene spriječenosti ili nesposobnosti za obavljanje jednokratnih neodgodivih radnji čije je poduzimanje potrebno radi zaštite prava i interesa te osobe.
(2) Posebni skrbnik iz stavka 1. ovoga članka je osoba s položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo iz članka 544. ovoga Zakona, odnosno osoba određena javnobilježničkom ispravom (anticipirana naredba) iz članka 236. stavka 6. ovoga Zakona.
(3) Na dužnosti posebnog skrbnika na odgovarajući način primjenjuju se odredbe članka 240. stavaka 2. ovoga Zakona.
(4) Centar za socijalnu skrb će imenovati posebnog skrbnika izvan Centra za posebno skrbništvo u slučajevima iz stavka 1. točke 5. ovoga članka.
(5) Posebni skrbnik iz stavka 1. ovoga članka koji nije zaposlenik Centra za posebno skrbništvo mora ispunjavati pretpostavke propisane ovim Zakonom za imenovanje skrbnika.«
63.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
289. Predlagateljice ističu:
»U odredbi iz članka 241. koja propisuje uvjete za imenovanje posebnog skrbnika odrasloj osobi, u stavku 1. točka 3. propisuje se da će se isti imenovati ‘štićeniku kad postoji sukob interesa između njega i njegovog skrbnika ili bliskog srodnika, odnosno bračnog druga skrbnika....› Ova odredba, neopravdano i protivno propisima o jednakosti bračne i izvanbračne zajednice (članak 11. ObZ/2015.), iz teksta izostavlja izvanbračnog druga skrbnika, iako za to nema nikakvih razloga, a situacija postojanja sukoba između štićenika i bračnog druga skrbnika, činjenično, okolnosno i pravno je apsolutno jednaka situaciji postojanja sukoba između štićenika i izvanbračnog druga skrbnika.«
b. Predlagatelji Rajić i Kasalo
289.1. Predlagatelji osporavaju članak 241. stavak 1. točku 3. u vezi s člankom 279. stavkom 1. ObiZ-a/15:
»Odredbom članka 241. propisuju se, u stavku 1. slučajevi kad se punoljetnim osobama postavlja poseban skrbnik. U toč. 3. navode se situacije vezane uz sukob interesa štićenika s određenim odnosima, što je pravno prihvatljivo. Međutim, propust je zakonodavca što krug osoba nije proširio i na mogući sukob interesa između štićenika i izvanbračnog druga skrbnika, a kako je to predvidio za bliskog srodnika odnosno bračnog druga skrbnika.
Daljnje je odredba koju osporavamo iz razloga kršenja pravne sigurnosti kao ustavnopravnog načela, je odredba članka 279. st. 1. u kojem, za razliku (i) od bračnog druga, izvanbračni drug štićenika nije naveden kao osoba koja može podnijeti pritužbu na rad skrbnika.
Pravna nesigurnost koju ove odredbe uzrokuju rezultat su činjenice što su sročene bez razumijevanja i nomotehničke i pravne dosljednosti. Napominjemo da je čl. 11. znatno proširio prava izvanbračnog druga, ali ga je u ovim slučajevima zaboravio, naravno na štetu štićenika.
Naime, čl. 248. u kojem se navode zapreke za imenovanje osobe skrbnika, među ostalim navodi i pod toč. 6. da skrbnikom ne može biti imenovana osoba ‘s čijim je bračnim, odnosno izvanbračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.’ Isti princip zakonodavac slijedi i u čl. 261. st. 5. kad izvanbračnom drugu radnika zaposlenom u centru za socijalnu skrb zabranjuje sklapanje ugovora o otuđenju ili opterećenju štićenikove imovine.
Dakle, po našem mišljenju odredbe članaka 241. st. 1. t. 3. i čl. 279. st. 1. protuustavne su jer čine neposrednu i nedvojbenu razliku i time nejednakost pred zakonom. S obzirom da je jednakost svih pred zakonom Ustavom RH zaštićena, smatramo da su ove odredbe protuustavne. Osim toga, direktno dovode do pravne nesigurnosti i poništavanja vladavine prava.«
63.2. Utvrđenje Ustavnog suda
290. U odnosu na istovjetne prigovore predlagatelja o izostavljanju sukoba interesa između štićenika i skrbnikovog izvanbračnog druga kao razloga za imenovanje posebnog skrbnika, Ustavni sud napominje da zakonodavac doista je nedosljedan u logici kojom na pojedinim mjestima u zakonu izrijekom navodi izvanbračnog druga, a na pojedinim ga ne navodi. Tako se posebice uz bračnog druga navodi izvanbračni drug u, primjerice, članku 185. ObiZ-a/15 koji se odnosi na bračni odnosno obiteljski status potencijalnih posvojitelja, članku 188. ObiZ-a/15 koji se odnosi na pristanak roditelja na posvojenje, člancima 193. i 194. ObiZ-a/15 koji se odnose na pristanak bračnog odnosno izvanbračnog druga posvojitelja na posvojenje odnosno postupak davanja pristanka. Čak i u dijelu kojim se uređuje institut skrbništva, dakle člancima koji su u strukturi propisa srodniji, kao zapreka za imenovanje skrbnika navodi se postojanje ugovora koji je štićenik sklopio o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, kako s tom osobom tako i s njegovim bračnim i izvanbračnim drugom (članak 248. ObiZ-a/15). Isto tako, ugovor o opterećenju štićenikove imovine ne smiju sa štićenikom sklopiti ni radnik centra za socijalnu skrb ni njegov bračni odnosno izvanbračni drug (članak 261. stavak 5. ObiZ-a/15).
290.1. Međutim, kao što je navedeno u obrazloženju rješenja uz članak 11. ObiZ-a/15, Ustavni sud smatra da time što nekom zakonskom odredbom uz bračnog druga nije obuhvaćen i izvanbračni drug (iako bi bilo uputno da jest), s jedne strane, smislenim tumačenjem, a s druge strane, imajući u vidu i načelna stajališta Ustavnog suda izražena u brojnim odlukama – da su bračna i izvanbračna zajednica po svojim učincima izjednačene – takav nedostatak ipak ne dovodi do zaključka o nesuglasnosti osporene norme s Ustavom niti do potrebe njezinog ukidanja.
290.2. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 241. stavka 1. točke 3. ObiZ-a/15.
64. Članak 247. stavci 3., 4. i 7. ObiZ-a/15
291. Članak 247. ObiZ-a/15 glasi:
»V. SKRBNIK
Imenovanje skrbnika
Članak 247.
(1) Rješenjem centra za socijalnu skrb skrbnikom se imenuje osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva i koja pristane biti skrbnikom te ako je to za dobrobit štićenika.
(2) Ako osoba lišena poslovne sposobnosti ima roditelja ili roditelje koji pristanu i sposobni su skrbiti se o svojem punoljetnom djetetu lišenom poslovne sposobnosti, centar za socijalnu skrb će takvom roditelju, odnosno roditeljima prigodom odluke o izboru skrbnika u pravilu dati prednost pred ostalim osobama.
(3) Centar za socijalnu skrb može štićeniku imenovati i više skrbnika i pritom odlučiti moraju li odluke za posebno određene radnje ili postupke donositi zajednički ili svaki samostalno.
(4) Centar za socijalnu skrb može u rješenju o imenovanju skrbnika imenovati zamjenika skrbniku koji mora ispunjavati uvjete za skrbnika. Ako skrbnik umre ili samovoljno prestane obavljati svoju dužnost ili ako nastanu okolnosti koje zaprječuju skrbnika da obavlja svoju dužnost, odnosno ako centar za socijalnu skrb utvrdi da postoje razlozi za razrješenje skrbnika propisani odredbama ovoga Zakona, centar za socijalnu skrb ispitat će ispunjava li zamjenik skrbnika i dalje uvjete potrebne za imenovanje skrbnika te donijeti rješenje o njegovu imenovanju skrbnikom. Do donošenja rješenja o imenovanju skrbnika, zamjenik skrbnika može donositi samo hitne odluke.
(5) Ako je osoba lišena poslovne sposobnosti prije lišenja poslovne sposobnosti u obliku javnobilježničke isprave odredila osobu ili više osoba za koju, odnosno koje bi htjela da se imenuju skrbnikom, odnosno skrbnicima, kao i osobe za koje bi htjela da se imenuje njihovim zamjenicima (anticipirana naredba), centar za socijalnu skrb će tu osobu, odnosno osobe imenovati skrbnikom, odnosno skrbnicima te zamjenikom, odnosno zamjenicima skrbnika ako su ispunjene ostale pretpostavke za imenovanje skrbnikom propisane ovim Zakonom.
(6) Ako to zahtijevaju okolnosti slučaja i dobrobit štićenika, centar za socijalnu skrb će skrbnikom imenovati osobu zaposlenu u tom centru iz redova stručnih radnika. Skrbnikom ne može biti imenovan ravnatelj centra za socijalnu skrb ni službenik koji obavlja pravne poslove skrbništva u tom centru.
(7) Za imenovanje skrbnika iz stavka 6. ovoga članka nije potreban pristanak osobe koja se imenuje skrbnikom.
(8) Ista osoba može biti skrbnik većem broju štićenika ako to nije u suprotnosti s dobrobiti štićenika.
(9) Centar za socijalnu skrb upoznat će štićenika s osobom koju namjerava imenovati skrbnikom i od njega o toj osobi zatražiti mišljenje.
(10) Centar za socijalnu skrb može zatražiti mišljenje od posebnog skrbnika, srodnika ili drugih bliskih osoba o osobi koju namjerava imenovati skrbnikom.«
64.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
292. Predlagateljice osporavaju stavke 3. i 4. članka 247. ObiZ-a/15 te ističu:
»Briga skrbnika o štićeniku mora biti individualizirana, te država treba uložiti sve napore da osoba koja se bavi tom zahtjevnom zadaćom može biti posvećena tom poslu, te holistički promišljati o štićeniku s ciljem ostvarenja njegove dobrobiti. Ovim se rješenjem predviđa multipliciranje osoba koje o štićeniku brinu, budući da štićenik može imati i više skrbnika, a skrbnik može imati i zamjenika. Potpuno zanemarujući postojeće postupanje da se u slučaju zapreka štićeniku imenuje posebni skrbnik, predlagatelj ‘okružuje’ štićenika mnoštvom osoba koje bi o njemu trebale odlučivati, s time da je nejasno i kad odlučuju zajednički, a kad samostalno. Za štićenike to može biti uzrokom daljnjeg pogoršanja duševnog stanja, a za pravni sustav nepotrebni daljnji trošak. Na temelju toga da se odstupa od pravila zaštite osoba s duševnim smetnjama, ova je norma protuustavna.
Mogućnost imenovanja više skrbnika istoj osobi posve je suprotna svim postulatima instituta skrbništva. Skrbnička zaštita trebala bi biti individualizirana i primjerena potrebama štićenika. Dakako, i u ranijim je sustavima postojala ponekad potreba da se uz individualnog štićenika imenuje i posebni, primjerice zbog posebnih znanja nužnih u određenoj pravnoj situaciji. Međutim, ovom se normom ide bitno dalje, uz nepostojanje smislenog obrazloženja. Mogućnost da se jednom štićeniku imenuje više skrbnika otvara za štićenika niz mogućih opasnosti.
Sasvim je realno da svaki skrbnik drugačije sagleda pravnu i životnu situaciju štićenika te je uvjeren da je upravo njegovo postupanje opravdano. Nepotrebno je i neživotno štićeniku, uz sve potencijalne teškoće s kojima se suočava izložiti i opasnosti neusklađenog djelovanja više skrbnika.
Ta se opasnost dodatno potencira još nevjerojatnijom mogućnošću imenovanja zamjenika skrbniku. To je tim nelogičnije kad se uzme u obzir da je skrbnička zaštita dugotrajna, riječ je zapravo o procesu. Ako je skrbnik spriječen, jedino je smisleno imenovati novoga skrbnika nakon primopredaje dužnosti. Mogućnost stupanja zamjenika ‘u položaj’ skrbnika štićenika dovodi u novu pravnu situaciju. Na koji se način to može objasniti osobi koja pati od duševnih smetnji da je nužno da se primjerice četiri osobe brinu o njezinim pravima i dužnostima, budući da ona sama to u pravilu nije u stanju? Nije li to udar na dostojanstvo osobe? Kao takva, norma ozbiljno zadire u ljudska prava štićenika, te je kao takva protuustavna. Nadalje, ta promjena nije niti dobro obrazložena.
Navodi se u obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona (str. 262, 263) da ‘sve navedene osobe bolje štite prava štićenika. Moguće je, npr., da jedan skrbnik bude imenovan za odluke o imovinskim stvarima, a drugi za odluke o osobnim stanjima’. Budući da je skrbništvo dobrovoljna dužnost te da je obveza centra za socijalnu skrb procijeniti koja bi osoba bila pogodna za obavljanje te odgovorne zadaće, ovo obrazloženje ujedno znači potpuno nepoznavanje pravila rada centara za socijalnu skrb u dijelu koji se odnosi na skrbništvo. Skrbnika je pojedinim osobama, uslijed najrazličitijih okolnosti, teško pronaći. Nelogično je stoga ‘cijepanje’ ove uloge. Štoviše, time se potencijalno onemogućava efikasno i pravovremeno postupanje, kao posljedica odustajanja od holističkog pristupa osobi. Sve važnije pravne radnje vezano uz štićenika ionako mora odobriti centar za socijalnu skrb, što bi trebalo predstavljati dodatni mehanizam kontrole. Ovakvo rješenje ne samo da prekida logični slijed koji postoji desetljećima, već uvodi opasnost multipliciranja uloga te stvaranje kaosa za štićenika, koji će se odraziti i u njegovom pravno nesigurnom položaju. Drugim riječima, za ovakvu promjenu nije navedeno, a i ne može biti navedeno, uvjerljivo obrazloženje.
lako je dužnost skrbnika za odrasle osobe, slično kao i kod skrbnika za maloljetnike, briga o ukupnosti, osobnih i imovinskih prava i interesa štićenika, često se ističe kako je kod osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti više izražena potreba skrbi za njihovu osobnost i zdravlje. Isto podrazumijeva da je osoba skrbnika štićeniku osoba od povjerenja, koju poznaje, na koju se navikao, s kojom ima prethodna dobra iskustva, pa se postavlja pitanje na koji način je tim zadatostima moguće udovoljiti, ukoliko osoba ima više skrbnika.
Teorija i praksa skrbništva uvijek je govorila o ‘... izboru osobe skrbnika...’, apsolutno najvažnijem pitanju sveobuhvatne skrbničke zaštite u odnosu skrbnik – štićenik, što podrazumijeva da za štićenika i za njegov osjećaj povjerenja i sigurnosti najvažnije da znade i osjeća da postoji osoba koja o njemu brine i razumije njegove potrebe. Kao što je pacijent, u bitnom, najviše orijentiran i upućen na svojeg i jednog liječnika, bez obzira što, prema naravi svojih zdravstvenih poteškoća mora obići mnoge specijaliste, bolestan čovjek se ipak vraća jednom liječniku koji objedinjuje sve njegove nalaze i stanja, liječeći ga cjelovito. Još više kod osoba koje su pod skrbništvom, bilo da se radi o djeci ili o odraslim osobama, postoji ta potreba povjerenja u osobu skrbnika, poznavanja skrbnika i veze sa skrbnikom, pa se tek u tom odnosu istinski ispunjava smisao instituta skrbništva.
Konkretnim zakonodavnim rješenjem – više skrbnika, zamjenik skrbnika u cijelosti je zanemaren taj osobiti element potrebne skrbničke zaštite o štićeniku, te se poslovi skrbništva svode smo na poslove njihove ‘formalne odrade’, bez bilo kakve potrebne zaštite svojeg štićenika, kojega na taj način neće zapravo niti upoznati, a još manje će biti upoznat sa njegovim konkretnim potrebama i željama, što je također značajan element pristupa i tretmana osoba pod skrbništvom.«
b. Predlagateljica »Udruga socijalnih radnika«
292.1. Predlagateljica osporava stavak 7. članka 247. ObiZ-a/15 te ističe:
»… čl. 247. st. 7. osporenog Obiteljskog zakona propisuje se kako za imenovanje skrbnika koji je djelatnik Centra za socijalnu skrb nije potreban pristanak osobe koja se imenuje skrbnikom.
Naime, prema mišljenju predlagatelja ova odredba Obiteljskog zakona protivna je gore navedenim ustavnim odredbama budući ovakvom zakonskom regulativom djelatnike Centra za socijalnu skrb prisiljava na obvezni rad i obavljanje poslova skrbnika, bez njihove suglasnosti.
Obavljanje poslova skrbnika obuhvaća slijedom odredbi Obiteljskog zakona i to od čl. 218. do čl. 270. vrlo opsežne, složene i odgovorne poslove.
Navedeni poslovi se u pretežitom dijelu obavljaju i izvan radnog vremena skrbnika budući su po prirodi takve vrste da u najvećoj mjeri predstavljaju i izvanredne situacije i ne može se predvidjeti u koje doba dana će se odraditi (npr, davanje suglasnosti za hitne medicinske zahvate, hitan smještaj u ustanovu, hitan smještaj u bolnicu itd.)
Intencija zakonodavca u ovom slučaju u smislu odredbe ovog zakona bila je da se zaštite osobe kojima je skrb potrebna.
Međutim, s druge strane, takvom odredbom krše se temeljna prava čovjeka, te se prisiljava djelatnike Centra za socijalnu skrb na prisilni i obvezni rad.
(...)
Kako je predlagatelj već gore naveo poslovi djelatnika Centra za socijalnu skrb su složene prirode, iziskuju ogromnu odgovornosti, pa je predlagatelj mišljenja da je zakonodavac trebao dopustit djelatnicima Centra za socijalnu skrb da biraju hoće li se prihvatiti skrbničke dužnosti ili ne.
Također predlagatelj naglašava kako postoje educirane osobe koje mogu obavljati poslove skrbništva, a posebno se naglašava kako je na području Republike Hrvatske osnovan Centar za posebno skrbništvo, što znači da nije potrebno nametati djelatnicima Centra za socijalnu skrb obvezu obavljanja skrbničke dužnosti.
(...)
Slijedom navedenog proizlazi da je naknada za skrbnika u iznosu do 500,00 kuna diskriminirajuća i minorna u odnosu na naknadu koja u istom slučaju pripada posebnom skrbniku iz čl. 3. st. 2. istog Pravilnika.
To znači da bi naknada posebnom skrbniku trebala biti određena za pojedine radnje u odgovarajućem iznosu, a ne u ovako paušalno određenom iznosu do 500,00 kuna.
Također se napominje kako se u pravilu djelatnicima Centa uopće ne isplaćuje navedena naknada, s obzirom da nisu propisani niti kriteriji niti mjerila za isplatu iste.«
c. Predlagateljica »Komora socijalnih radnika«
292.2. Iako predlagateljica navodi da osporava stavke 6. i 7. članka 247. ObiZ-a/15, u biti osporava suglasnost s Ustavom samo stavka 7. tog članka.
Prigovori predlagateljice slični su prigovorima predlagateljice »Udruge socijalnih radnika« i svode se na tvrdnje da nije prihvatljivo propisati da se od osobe zaposlene u centru za socijalnu skrb, koja se imenuje skrbnikom, prethodno ne traži suglasnost da je se imenuje skrbnikom određenom štićeniku.
64.2. Utvrđenje Ustavnog suda
293. Predlagateljice Bojić i dr. ističu pravnu neutemeljenost i životnu neprovedivost rješenja o mogućnosti imenovanja više skrbnika i zamjenika skrbnika. Ustavni sud suglasan je s načelnim stajalištima predlagateljica o svrsi skrbništva zbog koje ono treba biti individualizirano i primjereno potrebama štićenika. Međutim, Ustavni sud ne smatra razvidnim zašto imenovanje više skrbnika ili imenovanje zamjenika skrbniku ne bi moglo biti u najboljem interesu štićenika. Nije jasno ni zbog čega, unatoč tome što skrbništvo dijeli više osoba, ono ne bi ujedno moglo biti i individualizirano. Iz argumentacije predlagateljica ne proizlazi zaključak o nesuglasnosti ovih odredaba s načelom vladavine prava i člankom 64. stavkom 1. Ustava.
294. Predlagateljice »Udruga socijalnih radnika« i »Komora socijalnih radnika« osporavaju stavak 7. članka 247. ObiZ-a/15 jer smatraju da se time, imenovanjem skrbnika koji je djelatnik centra za socijalnu skrb bez njegovog pristanka, tog djelatnika prisiljava na prisilni i obvezni rad. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da je socijalna skrb djelatnost od javnog interesa s ciljem pružanja pomoći socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim okolnostima. Prema članku 247. rješenjem centra za socijalnu skrb skrbnikom se imenuje osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva i koja pristane biti skrbnikom. Dakle, članak 247. u odnosu na imenovanje skrbnika kao pravilo predviđa i njegov pristanak, pa je u tom smislu stavak 7. članka 247. ObiZ-a/15 izuzetak od tog pravila. Međutim, stavkom 6. tog članka propisano je da će, ako to zahtijevaju okolnosti slučaja i dobrobit štićenika, centar za socijalnu skrb takvoj osobi imenovati skrbnika iz reda stručnih radnika zaposlenih u centru za socijalnu skrb. Drugim riječima, imenovanje skrbnikom zaposlenika centra vezano je uz njegove profesionalne vještine i u svojoj biti uz poslove koje on inače kao stručna osoba obavlja u centru. Stoga, Ustavni sud ne vidi ništa sporno u tome što za njegovo imenovanje skrbnikom u situacijama iz stavka 6. članka 247. ObiZ-a/15 nije predviđena njegova suglasnost. U odnosu na eventualne poslove obuhvaćene skrbništvom koje bi zaposlenik centra obavljao izvan radnog vremena, Ustavni sud upućuje predlagateljice na opće propise o radu.
295. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 247. stavaka 3. i 4. ObiZ-a/15.
65. Članak 278. stavak 2. ObiZ-a/15
296. Članak 278. ObiZ-a/15 glasi:
»Žalba protiv odluke o skrbništvu i imenovanju i razrješenju skrbnika
Članak 278.
(1) Dijete koje je navršilo četrnaest godina života i štićenik lišen poslovne sposobnosti imaju pravo podnijeti žalbu protiv rješenja o imenovanju, odnosno razrješenju skrbnika, kao i protiv rješenja kojima se odlučuje o njihovim pravima i dobrobiti ministarstvu nadležnom za poslove socijalne skrbi.
(2) Pravo na žalbu protiv rješenja o imenovanju skrbnika ima i osoba koju je štićenik, u obliku javnobilježničke isprave dok još nije bio lišen poslovne sposobnosti, odredio kao osobu za koju bi htio da se imenuje skrbnikom (anticipirana naredba) te osoba koja je imenovana skrbnikom.
(3) Žalba iz stavka 1. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja.«
65.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelji Rajić i Kasalo
297. Predlagatelji osporavaju članak 278. stavak 2. u vezi s člankom 247. stavkom 1. ObiZ-a/15 te ističu:
»Odredbom čl. 278. u stavku 2. se određuje tko ima pravo na žalbu protiv rješenja o imenovanju skrbnika, pa se tako to pravo priznaje/daje i osobi koja je imenovana skrbnikom. Međutim, čl. 247. st. 1. određuje: ‘(1) Rješenjem centra za socijalnu skrb skrbnikom se imenuje osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva i koja pristane biti skrbnikom te ako je to za dobrobit štićenika.’ Dakle, zakonska je kumulacija osobina i sposobnosti s jedne strane te pristanak te osobe, s druge strane. Prema tome, osoba koja ne pristane biti štićenikom ne može ni biti imenovana istim, pa je odredba čl. 278. st. 2. neusklađena sa spomenutom odredbom čl. 247. st. 1.
U ovome slučaju, kao i u mnogima drugima, radi se o međusobnoj kontradikciji zakonskih odredaba i nepostojanju unutarnje logike i povezanosti odredaba unutar istoga instituta, pa je po našem mišljenju odredba čl. 278. st. 2. protuustavna.«
65.2. Utvrđenje Ustavnog suda
298. U odnosu na stavak 2. članka 278. ObiZ-a/15 predlagatelji pogrešno interpretiraju navedenu odredbu, zbog toga što iz njezinog smislenog tumačenja proizlazi da pravo na žalbu ima i skrbnik koji je imenovan na temelju anticipirane naredbe. Dakle, i u slučaju iz osporenog članka 278. stavka 2. riječ je o osobi koja je pristala biti skrbnikom i koju je polazeći od anticipirane naredbe skrbnikom imenovao centar za socijalnu skrb.
66. Članak 279. stavak 1. ObiZ-a/15
299. Članak 279. ObiZ-a/15 glasi:
»Pritužba na rad skrbnika i centra za socijalnu skrb
Članak 279.
(1) Štićenik, njegov bračni drug, srodnici u ravnoj lozi, a u pobočnoj lozi u drugom stupnju, pravosudna tijela, tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave, zdravstvene i odgojno-obrazovne ustanove, ustanove socijalne skrbi, udruge koje se bave zaštitom i promicanjem prava osoba s invaliditetom, pružatelji usluga u sustavu socijalne skrbi i pravobranitelji mogu podnijeti pritužbu na rad skrbnika centru za socijalnu skrb.
(2) Centar za socijalnu skrb dužan je odmah ispitati osnovanost pritužbe, u slučaju potrebe poduzeti zakonom određene mjere, a o poduzetim mjerama i osnovanosti pritužbe izvijestiti osobe iz stavka 1. ovoga članka te ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.
(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka i skrbnik mogu podnijeti ministarstvu nadležnom za poslove socijalne skrbi pritužbu na rad centra za socijalnu skrb u vezi s obavljanjem pojedinih skrbničkih poslova.
(4) Ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi dužno je odmah ispitati navode i osnovanost pritužbe. Ako je pritužba osnovana, ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi dati će upute centru za socijalnu skrb kako treba postupiti i odredit će rok u kojem je centar za socijalnu skrb dužan dostaviti obavijest o poduzetim radnjama.«
66.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljice Bojić i dr.
300. Predlagateljice ističu:
»Diskriminirajuće je propisano ograničenje iz članka 279. stavak 1. ObZ o tome da samo bračni drug štićenika, pored ostalog nabrojanog kruga osoba, može podnijeti pritužbu na rad skrbnika centru za socijalnu skrb.
Nejasno je i predstavlja povredu načela jednakosti bračne i izvanbračne zajednice u dijelu što ovakvu pritužbu na rad skrbnika, ne može podnijeti izvanbračni drug štićenika, jednako kao i njegov bračni drug.«
66.2. Utvrđenje Ustavnog suda
301. U odnosu na navedeni prigovor Ustavni sud upućuje na obrazloženje iz točaka 105. i 290.1. obrazloženja ove odluke i rješenja.
67. Članak 280. ObiZ-a/15
302. Članak 280. ObiZ-a/15 glasi:
»Očevidnici i spisi predmeta osoba pod skrbništvom
Članak 280.
Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi pravilnikom će propisati način vođenja očevidnika i spisa predmeta osoba pod skrbništvom, način popisa i opisa njihove imovine, podnošenja izvješća i polaganja računa skrbnika te sadržaj i oblik anticipiranih naredbi iz članka 116. stavka 5., članka 236. stavka 6. i članka 260. stavka 2. ovoga Zakona.«
67.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagatelji Rajić i Kasalo
303. Predlagatelji ističu:
»Ovom se odredbom nalaže nadležnome ministru za poslove socijalne skrbi da donese pravilnik kojim će se propisati i time razraditi pojedini instituti u vezi osoba pod skrbništvom. Međutim, smatramo da je potpuno neprimjereno i nomotehnički neispravno u okviru instituta i poglavlja o skrbništvu, u ovoj odredbi obavezati ministra da donese pravilnik za jednu drugu situaciju, označujući je člankom ‘116. stavka 5.’. Radi se konkretno o anticipiranoj naredbi roditelja za slučaj vlastite smrti, a što je jedno sasvim drugo poglavlje zakona.
I u ovome slučaju može se primijetiti nepoznavanje načina kako se pravni instituti pretaču u pravne norme, a vjerojatno je zakonodavcu, zbog prepisivanja teksta zakona iz 2014. nedostajao članak (‘viška’) u koji bi ugurao potrebu razrade pravnog instituta iz čl. 116. st. 5, pa ga je jednostavno ‘ugurao’ tamo gdje mu nije mjesto.
Po našem mišljenju pravna sigurnost je i u ovom slučaju dovedena pod znak pitanja.«
b. Predlagatelj Domjanović
303.1. Predlagatelj osporava članak 280. u vezi s člancima 116. stavkom 5., 225. stavkom 3., 226. točkom 5., 236. stavkom 6., 241. stavkom 2., 247. stavkom 5., 260. i 278. ObiZ-a/15, te ističe:
»Iako smatramo vrlo korisnim uvođenje anticipiranih naredbi, ipak je zakonodavac po našem mišljenju vrlo površno i paušalno, bez sagledavanja mogućih posljedica, a osobito pretpostavki za sastavljanje takvih dokumenata/akata, previdio koje sve opasnosti postoje kako za osobu koja takvu anticipiranu naredbu sastavlja, tako i za osobe na koje se ista odnosi, ali i na treće osobe. Smatramo da je zbog toga teško povrijeđena pravna sigurnost građana, jer je trebalo propisati pretpostavke i moguće/dopustive sadržaje na koje bi se takve naredbe odnosile, te tko ih može/smije ili pak ne smije sastavljati, koje su pravne posljedice nevažećih/ništavih/pobojnih naredaba. Smatramo nadalje, da pravila Zakona o obveznim odnosima ne mogu vrijediti za ovu situaciju, odnosno da je riječ o odviše specifičnim, vrlo osjetljivim i delikatnim pretežito statusnim situacijama, pa je bilo nužno detaljnije ih regulirati.
To što čl. 280. navodi kako će nadležno ministarstvo pravilnikom propisati ‘... sadržaj i oblik... anticipiranih naredbi iz članaka 116. stavka 5., članka 236. stavka 6. i članka 260. stavka 2. ovoga Zakona.’, ne samo da ne govori ništa o supstancijalnoj problematici, već nadležnom ministru daje ovlasti da pravilnikom propisuje bitne elemente i sadržaj koji nije u njegovoj nadležnosti (izvršnog, umjesto zakonodavnog tijela)! Time je došlo do ugrožavanja odnosno povrede načela trodiobe vlasti koju proklamira čl. 4. Ustava RH. Uz to, ozbiljno je ugrožena pravna sigurnost građana i vladavina prava zbog nejasnoće pravne norme i nepoznavanja pravnih učinaka koje može izazvati.«
67.2. Utvrđenje Ustavnog suda
304. Polazeći od sadržaja prigovora predlagatelja koji nemaju nikakvu ustavnopravnu težinu, Ustavni sud nije ih posebno razmatrao.
68. Članak 283. stavci 1. i 2. ObiZ-a/15
305. Članak 283. ObiZ-a/15 glasi:
»Redoslijed osoba s pravom na uzdržavanje
Članak 283.
(1) Uzdržavanje djece ima prednost pred uzdržavanjem bračnog ili izvanbračnog druga i roditelja.
(2) Bračni i izvanbračni drugovi najprije ostvaruju uzdržavanje međusobno, a potom od srodnika.
(3) Djeca ostvaruju pravo na uzdržavanje od bake i djeda prije uzdržavanja od maćehe ili očuha.
(4) Ako maćeha ili očuh imaju djecu, dužnost uzdržavanja maćehe i očuha zajednička je djeci i pastorcima.
(5) Baka, odnosno djed ostvaruju pravo na uzdržavanje od punoljetne djece prije uzdržavanja od unučadi.«
68.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelj Domjanović
306. Predlagatelj ističe:
»Odredba čl. 283. uređuje redoslijed kojim se osobe međusobno uzdržavaju u slučaju da je više njih pozvano na uzdržavanje. U st. 1. izrijekom se prednost u uzdržavanju daje djeci u odnosu na bračnog ili izvanbračnog druga i roditelja. Međutim, odredba je vrlo nekonzistentna i paušalno sročena. Naime, ako se zakonodavac pozvao na registrirano životno partnerstvo kao bračnu smetnju (u čl. 28.), postavlja se pitanje zašto nije vodio računa o tome da bi u konkurenciji za uzdržavanje mogli doći životni partner i djeca. Dalo bi se zaključiti da partner ima veća prava od djece njegova partnera, i da je izvan svake konkurencije, dapače povlašten, što sigurno nije u skladu s ustavnim načelom posebne društvene zaštite djece (maloljetnika). Ili pak suprotno – ima li obveza uzdržavanja djece prednost pred uzdržavanjem životnog partnera?
Nadalje, u st. 2. radi se prioritet u uzdržavanju između bračnih i izvanbračnih drugova međusobno, a potom srodnika. No, opet se postavlja pitanje – ostvaruje li se uzdržavanje od partnera/ica prije uzdržavanja od srodnika odnosno hoće li istospolni partner moći tražiti uzdržavanje od svojih srodnika prije nego li potraživati ga od svojeg istospolnog partnera. Premda je materija uređena Zakonom o životnom partnerstvu, obiteljski je zakonodavac morao posebnom odredbom urediti i ovu situaciju.
Stoga je, po našem mišljenju, odredba čl. 283. protivna ustavnom načelu vladavine prava i jednakosti građana (čl. 3. Ustava RH).«
68.2. Utvrđenje Ustavnog suda
307. U odnosu na prigovore predlagatelja Ustavni sud ističe, s obzirom na to da Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola (»Narodne novine« broj 92/14. i 98/19.), u dijelu koji se odnosi na uzdržavanje, upućuje na zakon kojim se uređuju obiteljski odnosi (članak 39.), članak 283. ObiZ-a/15 ne bi se mogao tumačiti kao da »veća prava ima životni partner roditelja nego dijete«.
Stoga, iz argumentacije predlagatelja ne proizlazi zaključak o neustavnosti stavaka 1. i 2. članka 283. ObiZ-a/15.
69. Članak 288. stavak 2. ObiZ-a/15
308. Članak 288. ObiZ-a/15 glasi:
»II. UZDRŽAVANJE DJECE, RODITELJA, DRUGIH SRODNIKA I MAĆEHE ILI OČUHA
Uzdržavanje maloljetnog djeteta
Članak 288.
(1) Roditelji su prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete. Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta.
(2) Ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju.
(3) Maćeha ili očuh dužni su uzdržavati maloljetnoga pastorka, ako dijete ne može ostvariti uzdržavanje od drugog roditelja. Maćeha ili očuh dužni su nakon smrti djetetova roditelja uzdržavati maloljetnog pastorka, ako su u trenutku smrti roditelja živjeli s pastorkom.«
69.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica Palac
309. Predlagateljica ističe neosnovanost odredbe članka 288. stavka 2. ObiZ-a/15. Smatra da ona nije u suglasnosti s člancima 62. i 64. Ustava te navodi:
»Iz citirane zakonske odredbe članka 288. stavka 2. Obiteljskog zakona, vidljivo je da su roditelji otac i majka, a ne bake i djedovi djece.
Prema Ustavu Republike Hrvatske, roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu, a djeca su dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje. Dakle, bilo kojom metodom tumačenja odredaba Ustava Republike Hrvatske, počevši od gramatičkog, preko analogijskog itd. sve do konačno teleološkog, u Ustavu Republike Hrvatske ne postoji niti jedna odredba koja predstavlja ustavnopravno uporište za obvezu bake i djeda da uzdržavaju unučad, tj. djecu svoje djece, na način kako to propisuje osporavana zakonska odredba.
Također, u Ustavu Republike Hrvatske ne postoji niti obveza unuka da brinu o baki i djedu, pa niti kad su stari i nemoćni, bez obzira imaju li ili ne osigurana materijalna sredstava za osnovne životne potrebe.
Uzajamne međugeneracijske obveze koje se ustavnopravno očituju u brizi, skrbi, odgoju i međusobnom uzdržavanju, prema odredbi članka 64. Ustava Republike Hrvatske, ustanovljeni su i iscrpljuju se isključivo u uzajamnim obvezama između djece i roditelja (analogno maćehe i očuha), a ne između unuka i bake i djeda.
Dakle, odredba članka 288. stavka 2. Obiteljskog zakona, nije u suglasnosti s odredbama članka 64. Ustava Republike Hrvatske.«
Nadalje navodi:
»Ustav Republike Hrvatske ne propisuje definiciju obitelji.
Obiteljski zakon također ne definira obitelj, a definira brak i izvanbračnu zajednicu. Dakle mjerodavni pravni okvir u Republici Hrvatskoj nije definirano obitelj pa nema odredbe koja propisuje čine li obitelj srodnici do određenog stupnja srodstva bez obzira na njihovu zajednicu života, ili su to osobe (srodnici pa moguće i druge osobe) koje zajedno žive.
Nepoznato je stoga kojim se je argumentima, okolnostima i razlozima (pravnim i činjeničnim), zakonodavac rukovodio za donošenje osporavane neustavne odredbe u Obiteljski zakon i zašto su upravo baka i djed, između drugih srodnika istog ili bližeg stupnja srodstva, odabrani za nositelje supsidijarne obveze uzdržavanja maloljetnika.
Pod pretpostavkom da zakonodavac baku i djeda smatra sastavnicom obitelji, onda je Obiteljskim zakonom za uzdržavanje maloljetne djece prije bake i djeda trebao (propustio) obvezati punoljetnu braću i sestre maloljetnika kao najbliže srodnike, a potim i stričeve i tete koji zajedno žive ili ne žive s maloljetnom djecom. Ako se pak baka i djed ne smatraju sastavnicom obitelji, onda je još veći apsurd, njih kao osobe izvan obitelji, koje najčešće čine materijalno najugroženiji dio populacije, obvezati na uzdržavanje maloljetne djece neodgovornog roditelja.
Implementacija osporavane odredbe članka 288. stavka 2. Obiteljskog zakona, kao zakonske anomalije lišene svakog oblika pravičnosti i životne logike, ne štiti nego narušava obiteljske odnose i uništava obitelj, te za obitelj kao bitnu zajednicu društva ima sljedeće štetne posljedice (...)
Osim spomenutih socioloških (društvenih) štetnih posljedica za obitelj, osporavana odredba je protivna prirodnim (biološkim) zakonima, tj. životno je nelogična. Naime, kada bi bake i djedovi bili sposobni i u mogućnosti uzdržavati maloljetnu djecu, onda bi im priroda omogućila rađanje djece. U prirodi sve ima smisla i svakoj besmislici pridonose upravo ljudi, odnosno neodgovorni pojedinci i društvo. Nema budućnost narod i država u kojoj društvena nepravda i prirodna nelogičnost postaje zakon.
Zbog svih navedenih te drugih nespornih štetnih posljedica za obitelj, koju država prema Ustavu Republike Hrvatske treba štititi, implementacija osporavane odredbe razara i uništava obitelj.«
69.2. Utvrđenje Ustavnog suda
310. Ustavni sud ovaj prigovor ne nalazi osnovanim. Naime, članak 64. Ustava ističe najvažnije i općenite pojmove i institute unutar pravnog odnosa roditelj – dijete. U toj odredbi naglasak je na roditeljima kao osobama najbližima djetetu i stoga najodgovornijima za njegov opstanak i razvoj. Uloga države istaknuta je tek kao supstitut za slučaj nepostojanja odgovarajuće brige i skrbi za dijete, pri čemu se uloga i obveza države oživotvoruje kroz sve one zakonske obiteljskopravne institute kojima se nadomještaju svi oblici skrbi za dijete, uključujući i obvezu uzdržavanja od strane drugih srodnika. Točno je da u Ustavu nema riječi o baki i djedu, ali ni o drugim srodnicima djeteta, no to ne znači da ne postoji zakonska osnova da se propišu prava i dužnosti u međusobnim odnosima i za te članove obitelji, jer je obitelj pod osobitom zaštitom države (članak 62. Ustava). Također, prvenstveni je cilj osporene zakonske odredbe zaštita dobrobiti i prava djeteta koja se temelji na Konvenciji o pravima djeteta te načelu Obiz-a/15 o obiteljskoj solidarnosti i prvenstvenoj zaštiti dobrobiti i prava djeteta. Sudovi će pri odlučivanju o obvezi uzdržavanja unuka voditi računa o načelima propisanima člancima 4., 5. i 6. ObiZ-a/15.
310.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 288. stavka 2. ObiZ-a/15.
70. Članak 290. stavci 1., 2., 3. i 4. ObiZ-a/15
311. Članak 290. ObiZ-a/15 glasi:
»Uzdržavanje punoljetnog djeteta
Članak 290.
(1) Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilišni ili stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta.
(2) Punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje iz stavka 1. ovoga članka, a ne može se zaposliti, roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina.
(3) Obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta iz stavka 2. ovoga članka prestat će i prije isteka godine dana od prestanka obrazovanja u trenutku kad dijete navrši dvadeset i šest godina.
(4) Punoljetno dijete koje zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta nije sposobno za rad roditelji su dužni uzdržavati dok ta nesposobnost traje.
(5) Roditelj djeteta iz stavka 1. ovoga članka ima pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovu obrazovanju, odnosno zaposlenju.
(6) Smatra se da učenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kad zbog opravdanih razloga (trudnoće, bolesti i sličnih razloga) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske, odnosno akademske godine.«
70.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagateljice Bojić i dr.
312. Predlagateljice ističu:
»Ova odredba ograničenjem uzdržavanja punoljetnog djeteta do 26. godine, izazvat će pravnu nesigurnost i diskriminaciju u slučajevima kad punoljetno dijete kasnije, možda radi bolesti, a ne odmah nakon mature, upiše sveučilišni studij koji traje pet ili više godina, primjerice diplomski studij u trajanju od 6 godina (12 sveučilišnih semestara) postoji na medicinskom, stomatološkom i arhitektonskom fakultetu. Ovakvo zakonodavno rješenje, primjerice, može značiti da ukoliko je student upisao 1. razred osnovne škole sa sedam godina (kao što je i propisano), da je trebao maturirati sa devetnaest godina, te bi onda medicinski studij trebao završiti do 26. godine. Međutim, ukoliko je tijekom školovanja ikada propustio školsku i studijsku godinu radi bolesti, operacije i drugih izvanrednih događaja, nikako ne može završiti studij do 26. godine.
Na taj način, ovakvo punoljetno dijete će biti stavljeno u neravnopravan i diskriminirajući položaj, premda uredno izvršava svoje studijske obveze, u odnosu na onog koji je studij upisao nastavno na završetak srednjoškolskog obrazovanja, a nije, primjerice, mirovao sa studijem radi razloga bolesti ili sličnih opravdanih razloga. Zakonskom je odredbom trebalo jasnije razgraničiti ovakve slučajeve od slučajeva dugotrajnog studiranja i upisivanja poslijediplomskih studija sa ciljem izbjegavanja vlastitog zapošljavanja ili iskorištavanjem roditelja. Bilo bi daleko primjerenije i opravdanije pravo na uzdržavanje punoljetnog djeteta vezati na sveučilišne propise kojim se regulira status redovitog studiranja uz dodatni uvjet – redovitog ispunjavanja studijskih obveza.«
b. Predlagatelj Domjanović
312.1. Predlagatelj osporava članak 290. stavke 1., 2. i 3. ObiZ-a/15 te ističe:
»U odnosu na suspendirani Obiteljski zakon iz 2014. godine, zakonodavac je dodatno pojačao gornju granicu preko koje ne postoji obveza uzdržavanja punoljetne djece, propisujući je u sva tri sporna stavka. Propisujući tu granicu na ‘najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta’ generirat će se u praksi mnoge pojedinačne nepravde i nejednakost građana, čiju suprotnost, tj. jednakost građana pred zakonom štiti i Ustav RH u čl. 3. Rezultat primjene odredbe čl. 290. st. 1. 2. i 3. bit će protivan načelu obiteljske solidarnosti, premda je štiti taj isti obiteljski zakonodavac u čl. 4., ali i čl. 14. Ustava RH. Problem će nastati u svim onim slučajevima kad dijete zbog primjerice bolesti ili trudnoće upisuje studij s prekidom u odnosu na završetak srednjoškolskog obrazovanja, a takav studij traje peti ili više godina. I ozbiljna i teška bolest tijekom studija, premda jest razlog za mirovanje studija, dovest će do probijanja granice od 26 godina. Takvo će dijete izgubiti pravo na uzdržavanje od roditelja.
Bilo bi korisnije da je zakonodavac izrijekom uredio pitanje obveze roditelja da uzdržavaju ili ne uzdržavaju svoju djecu koja se – u ovako postavljenom roku (26 godina), dalje školuju na poslijediplomskim studijima. U svakom slučaju, nije riješio pitanje ‘vječitih studenata’, jer je odredba neprecizna, a na uštrb one djece koja ne svojom krivnjom produljuju studij izvan navedene životne dobi.
Stoga je po našem mišljenju ova odredba protivna pravnoj sigurnosti kao dijelu vladavine prava, jedne od temeljnih vrednota Ustava RH.«
c. Predlagateljica »U ime obitelji«
312.2. Predlagateljica osporava članak 290. stavak 2. ObiZ-a/15 te ističe:
»Odredba čl. 290. st. 2. propisuje da su punoljetno dijete, koje je završilo obrazovanje iz stavka 1. ovoga članka, a ne može se zaposliti, roditelji dužni uzdržavati godinu dana nakon prestanka obrazovanja ako dijete nije navršilo dvadeset šest godina. Stavkom 3. istog članka propisano je da će obveza uzdržavanja punoljetnog djeteta iz stavka 2. ovoga članka prestati i prije isteka godine dana od prestanka obrazovanja u trenutku kad dijete navrši dvadeset i šest godina.
Po mišljenu predlagatelja, odredbom čl. 290. st. 2. otvorena je mogućnost pojedinačnih nepravdi. Naime, citiranom odredbom se ograničava obveza roditelja da uzdržavaju dijete do maksimalno 26 godina djetetovog života, međutim, život i praksa potvrđuju da postoje situacije u kojima bi ovakvo ograničenje do maksimalno 26. godine života djeteta proizvelo pojedinačne nepravde. Tako primjerice student medicine koji redovito ispunjava svoje obveze i u roku diplomira prema ovoj odredbi ne bi imao pravo na uzdržavanje nakon završetka obrazovanja zbog dobi, što bi bilo potpuno neprihvatljivo i nepravično. Predlagatelj stoga drži da bi zakonodavac prilikom uređivanja ovako važne materije, posebice prilikom propisivanja ograničenja pojedinih prava, trebao uzeti u obzir sve moguće situacije i okolnosti. Ovako je samo došlo u pitanje više načela kao što su i načelo vladavine prava, načelo ravnopravnosti svih građana pred zakonom, pa i načelo razmjernosti u ograničenju prava.
Slijedom naprijed iznijetog, predlagatelj smatra da je odredba čl. 290. st. 2. neustavna jer je suprotna načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH, načelu ravnopravnosti svih građana pred zakonom iz čl. 14., načelu razmjernosti iz čl. 16. st. 2., prema kojem svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju i suprotno ustavnoj obvezi roditelja da uzdržavaju i školuju svoju djecu iz čl. 64. st. 1. Ustava.«
312.3. Predlagateljica »U ime obitelji«, osim stavka 2., osporava i stavak 4. članka 290. ObiZ-a/15:
»Odredbom čl. 290. st. 4. je propisano da su punoljetno dijete koje zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta nije sposobno za rad roditelji dužni uzdržavati dok ta nesposobnost traje.
Po mišljenju predlagatelja država je nepravedno svu brigu oko punoljetnog djeteta koje zbog teške i trajne bolesti ili invaliditeta nije sposobno za rad prepustila samo roditeljima, a da sama nije preuzela dio brige oko dobrobiti takvih osoba.
Predlagatelj ovdje podsjeća na ustavne obveze države iz čl. 58. prema kojoj s jedne strane država slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama, osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba, te jednako tako i na obvezu države da posvećuje posebnu skrb zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život.
Zakonodavac je prilikom propisivanja odredbe čl. 290. st. 4. zanemario citirane ustavne obveze države prema slabim i nemoćnim osobama i osobama s invaliditetom, te svu brigu prema tim osobama svalio na njihove roditelje što ovu odredbu čini neustavnom.
Slijedom naprijed iznijetog, odredba čl. 290. st. 4. je suprotna i odredbi čl. 3. zbog povrede načela vladavine prava i suprotna odredbi čl. 58. Ustava RH.«
70.2. Utvrđenje Ustavnog suda
313. Predlagateljevi su prigovori u odnosu na stavke 1., 2. i 3. članka 290. ObiZ-a/15 neosnovani. Naime, upravo postavljanje gornje granice za uzdržavanje punoljetnog djeteta koje se redovito školuje pridonosi pravnoj sigurnosti i disciplini da do određene dobi završi školovanje i da se zaposli te se samo uzdržava. Ove odredbe, međutim, ne isključuju mogućnost da roditelji i dalje dobrovoljno uzdržavaju svoju djecu koja iz opravdanih razloga studiraju i nakon navršenih 26 godina. Isto tako, vodeći računa o načelu obiteljske solidarnosti kao temeljnom načelu obiteljskog života (članak 3. ObiZ-a/15), a ujedno i osnovnom načelu instituta uzdržavanja prema kojem se »… od članova obitelji zahtijeva da se međusobno pomažu prije nego što se od države zatraže sredstva iz socijalne pomoći«, Ustavni sud ne vidi iz čega bi proizlazila nesuglasnost stavka 4. članka 290. s Ustavom.
313.1. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 290. stavaka 1., 2., 3. i 4. ObiZ-a/15.
71. Članak 291. stavak 1. ObiZ-a/15
314. Članak 291. ObiZ-a/15 glasi:
»Dužnosti djeteta u vezi s uzdržavanjem
Članak 291.
(1) Dijete koje ima prihode dužno je pridonositi za svoje uzdržavanje.
(2) Punoljetno dijete koje prima uzdržavanje radi obrazovanja dužno je obavijestiti roditelje o redovitom ispunjavanju obveza najkasnije do 1. studenoga za svaku školsku, odnosno akademsku godinu.«
71.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
315. Predlagateljica osporava suglasnost s Ustavom stavka 1. članka 291. ObiZ-a/15 te ističe:
»Odredbom čl. 291. st. 1. je propisano da je dijete koje ima prihode dužno pridonositi za svoje uzdržavanje.
Po mišljenju predlagatelja i odredba čl. 291. st. 1. je, na gotovo identičan način kao i odredba čl. 90. Zakona, nedorečena i neprecizna, pa bi kao takva, u slučaju da ostane na snazi, uvelike stvarala pravnu nesigurnost.
Naime, pri sintagmi ‘ima prihode’ nije jasno što bi ista trebala obuhvaćati. Postavlja se pitanje što ako dijete prima stipendiju kao odličan đak? To je po mišljenju predlagatelja također neka vrsta prihoda, pa bi traženje da zbog primanja stipendije, kao odličan đak, doprinosi za svoje uzdržavanje i školovanje, bilo sasvim neprimjereno i nepravično. Isto tako, predlagatelj drži da bi eventualno takvo tumačenje moglo biti izvor velikog broja pojedinačnih nepravdi i sve to ponovno na uštrb dobrobiti djeteta.
Predlagatelj stoga drži da je odredba čl. 291. st. 1. zbog pravne nesigurnosti koju svojom nedorečenosti stvara također protivna načelu vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH, te jednako tako i suprotna ustavnoj obvezi države da štiti djecu iz čl. 63. st. 5. Ustava RH.«
71.2. Utvrđenje Ustavnog suda
316. Predlagateljica se upućuje na stajalište Ustavnog suda izneseno uz neprihvaćanje prijedloga za ocjenu ustavnosti članaka 85. i 90. ObiZ-a/15 (v. točke 156. i 164. obrazloženja ove odluke i rješenja).
Ako se osporeni stavak članka 291. ObiZ-a/15 promotri u vezi s prije navedenim zakonskim odredbama, onda je jasno da se stavak 1. odnosi na prihod koji dijete ostvari svojim radom odnosno zaradom.
Stoga, neosnovani su prigovori predlagateljice o nepreciznosti i nedorečenosti osporene odredbe ObiZ-a/15.
72. Članak 305. stavci 3. i 4. ObiZ-a/15
317. Članak 305. ObiZ-a/15 glasi:
»Uzdržavanje roditelja izvanbračnog djeteta
Članak 305.
(1) Roditelj izvanbračnog djeteta dužan je uzdržavati drugog roditelja godinu dana od rođenja zajedničkog djeteta ako se taj roditelj skrbi o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.
(2) Roditelj izvanbračnog djeteta dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje iz stavka 1. ovoga članka i za vrijeme do podnošenja tužbe.
(3) Tražbina roditelja izvanbračnog djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju djeteta koji je dužan snositi uzdržavanje zastarijeva za vrijeme od jedne godine od dana nastanka obveze.
(4) Otac izvanbračnog djeteta dužan je uzdržavati djetetovu majku za vrijeme trajanja trudnoće, ako ona nema dovoljno sredstava za život. Na tražbinu iz ovoga stavka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.«
72.1. Prigovori predlagatelja
a. Predlagatelj Domjanović
318. Predlagatelj osporava stavak 3. članka 305. ObiZ-a/15 te ističe:
»Odredbom čl. 305. st. 3. zakonodavac izrijekom regulira pitanje zastare tražbine roditelja izvanbračnog djeteta iz st. 2. istog članka prema roditelju djeteta koji je dužan snositi uzdržavanje. Međutim, to je pitanje uređeno općim pravilima Zakona o obveznim odnosima (čl. 226.), pa se postavlja pitanje zašto je zakonodavac tako učinio i time ugrozio pravnu sigurnost instituta uzdržavanja.
Navedena norma na neprimjeren je način ugrađena u Obiteljski zakon, s obzirom da su one sadržajno dio obveznopravnih propisa. Time se nepotrebno stvaraju odstupanja od općih pravila koja uređuju institut zastare povremenih tražbina (pa tako i tražbine uzdržavanja) jer njihov smisao i doseg ne opravdava njihovo uvođenje u odredbu čl. 305. Da je tome tako, vidljivo je iz same činjenice što je Zakon o obveznim odnosima propisao opći zastarni rok za povremene tražbine od 3 godine do dospijeća svakog pojedinog davanja i na taj način išao više in favorem ostvarivanja prava ovlaštenika uzdržavanja nego što to čini Obiteljski zakon koji zastarni rok skraćuje na jednu godinu od nastanka obveze.
Ovo dovodi do urušavanja pravnog sustava kao cjeline, dovodi se u pitanje pravna sigurnost građana, što je izravno protivno načelu vladavine prava. Nadalje, navedenim odstupanjem od općih pravila Zakona o obveznim odnosima zakonodavac posredno ugrožava i mogućnost ostvarenja prava na uzdržavanje izvanbračnog djeteta koji ispunjava pretpostavke iz č. 305. st. 1. ObZ, jer će isti morati utužiti drugog roditelja- obveznika u roku od godine dana od nastanka obveze (za što je prije imao rok od 3 godine), inače će mu protivnik uzdržavanja moći istaknuti prigovor zastare. Ako uzmemo u obzir da će u položaju ovlaštenika uzdržavanja iz čl. 305. st. 1. najčešće biti majka izvanbračnog djeteta koja o njemu skrbi, a nema dovoljno sredstava za život, onda se može doći do zaključa da se navedenim odstupanjem od općih pravila Zakona o obveznim odnosima krši i ustavna odredba čl. 62. kojom se propisuje ustavna zaštita majčinstva i djece.«
b. Predlagateljica »U ime obitelji«
318.1. Predlagateljica osporava stavak 4. članka 305. ObiZ-a/15 te ističe:
»Po mišljenju predlagatelja, sporna je odredba stavka 4. citiranog čl. 305. obzirom da se u istoj propisuje obveza oca izvanbračnog djeteta da uzdržava djetetovu majku za vrijeme trajanja trudnoće, ako ona nema dovoljno sredstava za život, jer se ovime narušava načelo ravnopravnosti spolova. Po mišljenju predlagatelja bilo bi ustavno pravno prihvatljivije kada bi se odredilo i da je majka dužna uzdržavati oca ako on skrbi o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.
Slijedom naprijed iznijetog, odredba čl. 305. st. 4. je suprotna i načelu vladavine prava i načelu ravnopravnosti spolova iz čl. 3. Ustava RH.«
72.2. Utvrđenje Ustavnog suda
319. U odnosu na prigovor predlagatelja Domjanovića kojim osporava stavak 3. članka 305. ObiZ-a/15 zbog propisivanja posebnog zastarnog roka, znatno kraćeg od općeg zastarnog roka uređenog Zakonom o obveznim odnosima (kao osnovnog propisa kojim se ovo pitanje rješava), Ustavni sud ističe da je zakonodavac slobodan u određivanju rokova unutar kojih zainteresirana osoba može ostvariti određena prava ili poduzeti određene procesne radnje. Ne postoji nikakva zapreka da zakonodavac u posebnom zakonu odredi drukčiji rok od onog koji je propisan »lex generalis«. U konkretnom slučaju, kako to navodi predlagatelj, to bi bio Zakon o obveznim odnosima. Ustavni sud primjećuje da zakonodavna praksa pokazuje da se zakonodavac često koristi tom mogućnošću te posebnim zakonom (lex specialis) propisuje drukčije pretpostavke, uključujući i rokove, od onih koji su za određeno pitanje propisani općim zakonom (lex generalis). Stoga, ne proizlazi zaključak da bi ObiZ/15 po pitanju zakonskih rokova morao biti usklađen sa Zakonom o obveznim odnosima, dokle god su ti rokovi poznati i predvidljivi. Dakle, neosnovani su prigovori predlagatelja da osporena odredba otvara put arbitrarnosti, jer je njome rok jasno propisan (godinu dana). Zaključno, Ustavni sud ističe, ako je rok poznat i predvidljiv, svaka zainteresirana osoba dužna je voditi računa o tome da pravodobno poduzme mjere za zaštitu svojih prava i interesa.
319.1. U odnosu na prigovor predlagateljice »U ime obitelji«, Ustavni sud skreće pozornost na to da izričaj stavka 4. članka 305. ObiZ-a/15 dostatno govori sam po sebi. Naime, jasno je da se osporavani stavak može odnositi samo na majku jer utvrđuje obvezu uzdržavanja za vrijeme trajanja trudnoće. Stoga je nejasno kako se u konkretnom slučaju može govoriti o povredi načela ravnopravnosti spolova.
73. Članak 312. ObiZ-a/15
320. Članak 312. ObiZ-a/15 glasi:
»Povećane materijalne potrebe djeteta
Članak 312.
Dijete može imati povećane materijalne potrebe ako mu je potrebna stalna pojačana skrb povezana sa zdravstvenim stanjem djeteta, što se mora uzeti u obzir prigodom određivanja uzdržavanja u parničnom postupku.«
73.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
321. Predlagateljica ističe:
»Navedena odredba je nepotpuna iz razloga što povećane potrebe djeteta, uz potrebu stalne pojačane skrbi, mogu proizlaziti i iz drugih izvora, primjerice djetetova bavljenja sportom, umjetnošću ili nekom drugom pojačanom aktivnošću u kojoj je dijete pokazalo izvrsnost, a povezano je sa dodatnim troškovima.
Ovakvom odredbom sudu su ‘vezane ruke’ da povećane potrebe djeteta procjenjuje na osnovi djetetove potrebe za samoostvarenjem kroz izvanškolske aktivnosti, umjetnost, sport. Učinak takve odredbe je povreda djetetovog prava na pošteno suđenje zajamčena čl. 29. Ustava, prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčena čl. 35. Ustava i čl. 62. Ustava, jer je dužnost suda štititi najbolji interes djeteta, a to s ovakvom odredbom neće biti u stanju činiti.«
73.2. Utvrđenje Ustavnog suda
322. Ustavni sud ne smatra da su osporenom odredbom »sudu ‘vezane ruke’ da povećane potrebe djeteta procjenjuje na osnovi djetetove potrebe za samoostvarenjem kroz izvanškolske aktivnosti, umjetnost, sport«. Naime, ona se treba sagledati zajedno s ostalim odredbama ObiZ-a/15 koje se odnose na uzdržavanje djece, s time da je u ovoj odredbi naglasak samo na povećane materijalne potrebe djeteta povezane s njegovim zdravstvenim stanjem.
Stoga, argumentacija predlagatelja ne dovodi u pitanje suglasnost s Ustavom osporene odredbe.
74. Članak 314. stavak 2. ObiZ-a/15
323. Članak 314. ObiZ-a/15 glasi:
»Minimalni novčani iznosi za uzdržavanje te tablice o prosječnim potrebama djeteta
Članak 314.
(1) Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi odlukom će jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine odrediti minimalne novčane iznose koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj, koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom.
(2) Minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu, i to:
1. za dijete do 6 godina, 17% prosječne plaće
2. za dijete od 7 do 12 godina, 20% prosječne plaće i
3. za dijete od 13 do 18 godina, 22% prosječne plaće.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, potrebe maloljetnog djeteta za uzdržavanje mogu se utvrditi u iznosu nižem od zakonskog minimuma, ali ne manje od jedne polovice zakonskog minimuma:
1. ako je obveznik uzdržavanja dužan uzdržavati dvoje ili više djece ili
2. ako dijete vlastitim prihodima pridonosi svojem uzdržavanja.
(4) Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi odredit će odlukom jednom godišnje, a najkasnije do 1. travnja tekuće godine tablice o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta u skladu s dobi djeteta, prihodima roditelja obveznika uzdržavanja prema platnim razredima i prosječnim troškovima života u Republici Hrvatskoj.«
74.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelj Čajić
324. Predlagatelj osporava stavak 2. članka 314. ObiZ-a/15 te ističe:
»U odnosu na članak 14. Ustava RH nema jednakosti i ravnopravnosti između djece jer sud će djetetu od 6 godina dosuditi manje nego djetetu od 7 godina, a djetetu od 12 godina manje nego djetetu od 13 godina te se zakonom ne bi smjela raditi razlika između djece u odnosu na iznos uzdržavanja te bi trebala biti jednaka prava za svako dijete jer svi su pred zakonom jednaki što u ovom slučaju ipak nisu jer možda nekad dijete od 6 godina ima veće potrebe nego dijete od 7 godina pa bi se trebala uključiti i Pravobraniteljica za djecu i osobna bankarica sukladno odredbi članka 314. stavka 2. OZ.
(...)
Dakle jednaka prava za svu djecu i ne bi trebalo raditi razlike među djecom neovisno jer se radi o bebi ili o nekome od 17 godina. Nekad beba ima veće financijske potrebe nego tinejđer od 17 godina, a sud bi to trebao provjeriti u sudskom izvanparničnom postupku sukladno Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (NN73/91) i Zakon o sudskom izvanparničnom postupku...«
74.2. Utvrđenje Ustavnog suda
325. Iz nejasno sročene argumentacije prigovora predlagatelja ne može se utvrditi da je riječ o odredbi nesuglasnoj s Ustavom jer se čini da upravo to što predlagatelj navodi kao sporno zakonska odredba već uzima u obzir, ostavljajući dovoljno prostora da se jednom godišnje odlukom ministra revidira minimalni novčani iznos za uzdržavanje, uz napomenu da je ovdje riječ samo o minimalnom iznosu, a roditelji mogu sporazumno (ili na temelju odluke suda) dogovoriti i drukčije, u skladu sa svojim prihodima i imovinskim stanjem te u skladu i s (eventualno povećanim) potrebama djeteta. Ovaj članak treba sagledati zajedno s člancima 311., 312., 313. i 315. ObiZ-a/15.
325.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 314. stavka 2. ObiZ-a/15.
75. Članak 320. stavak 2. ObiZ-a/15
326. Članak 320. ObiZ-a/15 glasi:
»SEDMI DIO
OBVEZNO SAVJETOVANJE I OBITELJSKA MEDIJACIJA
Opća odredba
Članak 320.
(1) Obvezno savjetovanje je postupak koji se provodi u slučajevima propisanim ovim Zakonom.
(2) Obiteljska medijacija je postupak u kojemu članovi obitelji sudjeluju dobrovoljno.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, obvezan je prvi sastanak obiteljske medijacije prije pokretanja postupka radi razvoda braka.«
75.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljice Bojić i dr.
327. Predlagateljice osporavaju članak 320. stavak 2. ObiZ-a/15 u odnosu na članak 54. stavak 3. ObiZ-a/15. Ističu njegovu nesuglasnost s člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
»U ovoj odredbi navodi se da je obiteljska medijacija postupak u kojem članovi obitelji sudjeluju ‘dobrovoljno’, dok se u članku 54. stavak 3. nameće supružnicima dužnost pristupanja obiteljskoj medijaciji, koja dužnost postoji i temeljem članka 334. stavak 3. koji propisuje provođenje obiteljske medijacije po nalogu suda, a nalog suda znači obvezu, a ne izbor.
Ne treba osobito naglašavati da je nametanje dužnosti i postojanje naloga od strane suda u suprotnosti sa samom suštinom postupka medijacije, koja se prema naravi stvari, može temeljiti isključivo na načelima dragovoljnosti, a ne prinude.
Ove odredbe o obiteljskoj medijaciji, pored toga što su međusobno kontradiktorne, i zbunjujuće, jer nije jasno da li je obiteljska medijacija stvar koja je dragovoljna ili ne, što narušava načelo vladavine prava iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske, u konačnici kolidira i s pravom građana da kao slobodne osobe donose samostalno i autonomno odluke koje se tiču njihovog privatnog života. S tim u vezi ističemo da je odredba suprotna članku 35. Ustava i članku 8. Europske konvencije.«
75.2. Utvrđenje Ustavnog suda
328. Navedeni je članak opća odredba kojom se propisuje obvezno savjetovanje i obiteljska medijacija. Predlagateljice osporavaju stavak 2. koji propisuje da je obiteljska medijacija postupak u kojem članovi obitelji sudjeluju dobrovoljno, dovodeći ga u kontekst s člankom 54. stavkom 3. ObiZ-a/15 koji supružnicima nameće dužnost pristupanja obiteljskoj medijaciji, i člankom 334. stavkom 3., koji se odnosi na provođenje obiteljske medijacije po nalogu suda. U odnosu na te prigovore, Ustavni sud primjećuje da zakoni općenito dopuštaju izuzetke od pravila, a u konkretnom slučaju riječ je upravo o tome. Dobrovoljnost je načelo (stavak 2. članka 320.), dok je člankom 54. stavkom 3. ObiZ-a/15 predviđen izuzetak od tog pravila (i to u slučaju ako roditelji ne sastave plan o roditeljskoj skrbi). U članku 334. stavku 3. ObiZ-a/15 riječ je o diskreciji suda prema kojoj on može strankama predložiti provođenje obiteljske medijacije.
Stoga nisu osnovani prigovori predlagateljica o nesuglasnosti s Ustavom osporenog stavka 2. članka 320. ObiZ-a/15.
76. Članak 321. stavak 4. ObiZ-a/15
329. Članak 321. ObiZ-a/15 glasi:
»I. OBVEZNO SAVJETOVANJE
1. OPĆE ODREDBE
Svrha i provedba obveznog savjetovanja
Članak 321.
(1) Obvezno savjetovanje je oblik pomoći članovima obitelji da donesu sporazumne odluke o obiteljskim odnosima vodeći posebnu brigu o zaštiti obiteljskih odnosa u kojima sudjeluje dijete te o pravnim posljedicama nepostizanja sporazuma i pokretanju sudskih postupaka u kojima se odlučuje o osobnim pravima djeteta.
(2) Obvezno savjetovanje provodi stručni tim centra za socijalnu skrb nadležnog prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta, ili prema mjestu zadnjeg zajedničkog prebivališta, odnosno boravišta bračnih ili izvanbračnih drugova.
(3) Obvezno savjetovanje ne provodi se prije pokretanja postupka ovrhe i osiguranja sukladno ovom Zakonu.
(4) U obveznom savjetovanju sudjeluju članovi obitelji osobno i bez punomoćnika.«
76.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
330. Predlagateljica osporava stavak 4. članka 321. ObiZ-a/15 te ističe:
»Zakon predviđa dvije vrste obveznog savjetovanja: prije razvoda braka i u vezi sa roditeljskom skrbi i odnosima sa djetetom. U oba slučaja, a osobito u slučaju kada se obvezno savjetovanje provodi vezano uz roditeljsku skrb i odnose sa djetetom svaka stranka mora imati pravo na odvjetnika.
U protivnom, građanima se uskraćuje pravo na pravnu pomoć odvjetnika u dijelu postupka koji je važan za kvalitetno i zakonito rješenje odnosa između stranaka. Ovakvim zakonskim rješenjem krše se ustavna prava građana vezana za pravo na pošteno suđenje i prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života.
Iskustvo u primjeni Obiteljskog zakona 75/14 potvrđuje ispravnost osporavanja ove odredbe, budući su na rad CZSS pisane brojne pritužbe, osobito vezano za postupanje u slučajevima partnerskog i drugog obiteljskog nasilja u kojima stručni timovi nisu postupali sukladno zakonu, a stranke su iskazivale o traumatiziranosti zbog prijetnji oduzimanjem djece. U kratkoj primjeni OBZ (2014) počele su se dakle razvijati loše prakse koje su imale neposredan učinak na živote stranaka koje pak nisu mogle imati stručnu pomoć odvjetnika koji bi im zaštitio prava. S obzirom da su ove odredbe identične onima prijašnjeg zakona, spomenuto kršenje zajamčenih ljudskih prava neminovno je.
Članak stoga nije u suglasnosti sa čl. 27., 29. st. 1. i čl. 23. Ustava Republike Hrvatske.»
76.2. Utvrđenje Ustavnog suda
331. Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim. Naime, osobno sudjelovanje, bez punomoćnika, bilo je predviđeno i ObiZ-om/03 u odnosu na postupak posredovanja prije razvoda braka (članak 47. stavak 1.). Narav je tog postupka, kao i savjetovanja iz članka 321. ObiZ-a/15, takva da je logično da u njemu bračni drugovi sudjeluju samo osobno.
331.1. Stoga, polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 321. stavka 4. ObiZ-a/15.
77. Članak 322. stavak 1. točka 2. ObiZ-a/15
332. Članak 322. ObiZ-a/15 glasi:
»Vrste obveznog savjetovanja
Članak 322.
(1) Obvezno savjetovanje prema odredbama ovoga Zakona provodi se:
1. prije pokretanja postupka radi razvoda braka u kojem postoji zajedničko maloljetno dijete i
2. prije pokretanja ostalih sudskih postupaka o ostvarivanju roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom.
(2) Na obvezno savjetovanje prije pokretanja postupka radi uređenja ostvarivanja roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom u slučaju prestanka životne zajednice njegovih roditelja primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ovoga Zakona o obveznom savjetovanju prije pokretanja postupka radi razvoda braka u kojem postoji zajedničko maloljetno dijete.«
77.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
333. Predlagateljica osporava članak 322. stavak 1. točku 2. ObiZ-a/15 navodeći da nije u suglasnosti s člancima 29. stavkom 1. i 35. Ustava:
»Osporena odredba odnosi se na rješenje prema kojem bi postupak obveznog savjetovanja trebalo provoditi prije pokretanja sudskih postupaka, bez mogućnosti pokretanja za vrijeme trajanja ostalih obiteljskih sudskih postupaka u vezi sa ostvarivanjem roditeljske skrbi i osobnih odnosa u vezi sa djetetom.
Na taj način, stranka koja treba hitne sudske odluke o tome sa kim će dijete živjeti ili o zabrani osobnih kontakata, nepotrebno gubi vrijeme (dva mjeseca) prije pokretanja sudskog postupka u kojemu treba donijeti odluke kojima će se zaštiti dobrobit djeteta. S obzirom da nije svrsishodno postupak obaveznog savjetovanja provoditi prije, amandmanima je bilo predloženo da se savjetovanje provodi za vrijeme sudskog postupka dostavom podneska kojim se pokreće postupak CZSS, a kako bi se savjetovanje izvršilo do prve rasprave (kao i u dosadašnjoj dobroj praksi). Na predloženi način ostvarilo bi se načelo hitnosti na kojem ovaj zakon počiva, a štitila bi se i dobrobit moguće ugroženih stranaka. Na način kako je normirana osporena odredba, načelo hitnosti ostaje ‘mrtvo slovo’ na papiru, a građanima se krši pravo na pošteno suđenje u smislu učinkovitosti pravosuđa i pravu na pristup sudu.«
77.2. Utvrđenje Ustavnog suda
334. Ustavni sud napominje da nesvrsishodnost određene zakonske odredbe u pravilu ne može biti dostatan ustavnopravni razlog za utvrđivanje njezine nesuglasnosti s Ustavom. Uz navedeno, čini se da predlagateljica polazi od pogrešne pretpostavke da se obvezno savjetovanje provodi i u hitnim slučajevima kada je centar za socijalnu skrb ili sud nadležan za donošenje odluka kako bi se što prije poduzele mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta.
334.1. Stoga, polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 322. stavka 1. točke 2. ObiZ-a/15.
78. Članak 323. stavak 3. ObiZ-a/15
335. Članak 323. ObiZ-a/15 glasi:
»Pokretanje obveznog savjetovanja
Članak 323.
(1) Obvezno savjetovanje pokreće se na zahtjev stranke koji se podnosi centru za socijalnu skrb u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik.
(2) Centar za socijalnu skrb je dužan nakon primitka zahtjeva za provođenje obveznog savjetovanja zakazati sastanak i pozvati stranke.
(3) Iznimno, ako centar za socijalnu skrb procijeni da u okolnostima konkretnoga slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, zakazat će se i provesti odvojeni razgovori sa strankama.«
78.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »Autonomna ženska kuća Zagreb«
336. Predlagateljica osporava članak 323. stavak 3. ObiZ-a/15 te ističe:
»Zajednički sastanci nisu svrsishodni u slučajevima partnerskog nasilja, stoga bi pravilo u slučajevima partnerskog nasilja moralo biti da se razgovori provode odvojeno ako to zahtijeva strana koja je pretrpjela nasilje, pa se amandmanima na zakonske prijedloge ukazivalo da se odvojeni sastanci provode u slučajevima kada jedna od stranaka iskazuje o proživljenom nasilju. Takav prijedlog se temeljio na pravima žrtava rodno uvjetovanog nasilja koje proizlazi iz međunarodnih dokumenata koji obvezuju Republiku Hrvatsku.
Odredbom se međutim procjeni Centra prepušta da li će se ili neće provoditi odvojeni razgovori. Time se vrijeđa pravo na pošteno suđenje u smislu zabrane arbitrarnosti jer ne postoje pravni mehanizmi kojima bi se stranka usprotivila ‘procjeni’, a da to ne bude protumačeno nesuradnjom koja za sobom vuče vrlo ozbiljne posljedice o kojima je bilo govora u analizi drugih članaka koji se osporavaju. Kada se zna da su žrtve obiteljskog nasilja mahom osobe sniženog samopoštovanja uvjetovanog proživljenim nasiljem, onda se ovakva odredba ukazuje i kao povreda prava na pošteno suđenje u smislu jednakosti oružja te ujedno povreda prava na privatni i obiteljski život. Konačno, ovakva naizgled neutralna odredba je i diskriminatorna jer žene žrtve nasilja smatra u neravnopravan položaj koji ovisi isključivo od nečije subjektivne procjene.
Članak je stoga u nesuglasju sa čl. 29. I čl. 35. Ustava, te čl. 14. u vezi sa čl. 29 i čl. 35 Ustava Republike Hrvatske.»
78.2. Utvrđenje Ustavnog suda
337. Predlagateljica u biti zagovara drukčije zakonsko rješenje te smatra da je trebalo izrijekom propisati da će se odvojeni razgovori sa strankama provesti uvijek kada je riječ o obiteljskom nasilju. Po ocjeni Ustavnog suda, postojeća zakonska odredba dopušta diskreciju svim zainteresiranima da traže odvojene razgovore, jer to može predložiti jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga, a može ih odrediti i centar za socijalnu skrb ako na temelju vlastite procjene ocijeni da je to u konkretnom slučaju nužno. Po naravi stvari opravdanim razlogom obuhvaćeno je obiteljsko nasilje.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ocijenio je da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog članka.
79. Članak 325. stavak 1. ObiZ-a/15
338. Članak 325. ObiZ-a/15 glasi:
»2. OBVEZNO SAVJETOVANJE PRIJE RAZVODA BRAKA
Sadržaj obveznog savjetovanja prije razvoda braka
Članak 325.
(1) Sadržaj obveznog savjetovanja prije razvoda braka je:
1. upoznavanje bračnih drugova o mogućnosti bračnog savjetovanja
2. upoznavanje bračnih drugova o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka u odnosu na njih i djecu
3. upućivanje bračnih drugova da su dužni voditi računa o djetetovoj dobrobiti prigodom uređenja spornih obiteljskih odnosa
4. upoznavanje bračnih drugova sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i pružanje pomoći ako to zahtijevaju
5. upoznavanje s prednostima obiteljske medijacije i informiranje bračnih drugova o dostupnim obiteljskim medijatorima
6. informiranje bračnih drugova koji se namjeravaju razvesti o obvezi odaziva prvom sastanku obiteljske medijacije ako nisu postigli sporazum, odnosno plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i
7. upoznavanje bračnih drugova s postupkom radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova sukladno članku 327. ovoga Zakona.
(2) U slučajevima iz članaka 326. i 328. ovoga Zakona, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, na sadržaj obveznog savjetovanja ne primjenjuju se odredbe stavka 1. točaka 1., 4., 5. i 6. ovoga članka.
(3) U postupku obveznog savjetovanja može se djetetu omogućiti izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja.«
79.1. Prigovori predlagatelja
Predlagatelj Domjanović
339. Predlagatelj osporava članak 325. stavak 1. ObiZ-a/15 te ističe:
»Zakonodavac ni u jednom od nabrojanih sadržaja obveznog savjetovanja (toč. 1-7) nije smatrao potrebnim istaknuti potrebu pokušaja iznošenja bračne problematike u postupku obveznog savjetovanja, kako bi se bračnim drugovima pomoglo u prevladavanju bračne krize (nekada se to zvalo mirenje, pa posredovanje, iz čega je proizlazio proaktivan stav države u takvoj krizi). Neprihvatljivo je i suprotno načelu ustavne zaštite obitelji da se zakonodavac tako odnosi u smislu odustanka od bilo kakve pomoći u održanju braka i bračne zajednice! Defenzivni stav zakonodavca protivan je potrebi koja nalaže (zakonsku) razradu ustavne odredbe o posebnoj društvenoj zaštiti obitelji i pokušaju održavanja braka i obitelji kad je to moguće.
Dakle, mišljenja smo da ovaj propust zakonodavca u nabrajanju sadržaja obveznog savjetovanja predstavlja izravno kršenje ustavnog načela posebne društvene zaštite obitelji.«
79.2. Utvrđenje Ustavnog suda
340. Prigovori predlagatelja nemaju ustavnopravnu težinu te ih Ustavni sud nije posebno razmatrao.
80. Članak 326. ObiZ-a/15
341. Članak 326. ObiZ-a/15 glasi:
»Neprovođenje obveznog savjetovanja prije razvoda braka
Članak 326.
Obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi se u odnosu na bračnog druga ili oba bračna druga:
1. lišena poslovne sposobnosti, ako nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka niti uz stručnu pomoć
2. nesposobna za rasuđivanje ili
3. koji su nepoznatog prebivališta i boravišta.«
80.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica Monterisi
342. Predlagateljica ističe:
»Člankom 326. propisani su slučajevi kad se obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi, bilo da je riječ o jednom ili obojici bračnih drugova.
‘Obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi se u odnosu na bračnog druga ili oba bračna druga:
1. lišena poslovne sposobnosti, a koji nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka niti uz stručnu pomoć
2. nesposobna za rasuđivanje ili
3. koji su nepoznatog prebivališta i boravišta.
Zakonodavac je, po našem mišljenju, pogrešno i nepravedno normirao situaciju da jedan bračni drug koji želi ne može pokrenuti postupak razvoda (kada imaju zajedničku maloljetnu djecu), jer se drugi bračni drug duže vrijeme nalazi u inozemstvu iz opravdanih razloga (bilo radi redovnog rada, školovanja, specijalizacija, liječenja i slično) i nije u mogućnosti sudjelovati u postupku obveznog savjetovanja. Zakonodavac sprječava drugog bračnog druga u ishođenju odluke kojom se postojeći brak razvodi te ga sprječava da pravno regulira pitanja vezana uz pravne posljedice razvoda braka. Razvod postojećeg braka nije moguć zbog obveze provođenja savjetovanja iz čl. 54. kojeg pak nije moguće provesti iz objektivnih i opravdanih razloga.
Ovime su povrijeđena načela o vladavini prava, međunarodni ugovori kojih je RH strankom te su, sukladno Ustavu dio pravnog poretka i po pravnoj snazi iznad zakona.«
80.2. Utvrđenje Ustavnog suda
343. Članak 326. ObiZ-a/15 propisuje kada se obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi. Predlagateljica neustavnost osporenog članka ObiZ-a/15 vidi u tome što će bračni drug koji želi razvod braka biti spriječen u tome jer u svakom slučaju mora provesti obvezno savjetovanje, a drugi bračni drug ne može sudjelovati u savjetovanju, iako ima poznato prebivalište odnosno boravište, jer se iz opravdanih razloga nalazi u inozemstvu (predlagateljica navodi primjere školovanja, liječenja i sl.). Međutim, izvan navedenog, predlagateljica ni s čim drugim ne obrazlaže zašto je ta odredba neustavna. Tim više što se provedba obveznog savjetovanja u primjerima koje navodi predlagateljica može organizirati tako da se, ovisno o razlozima i obvezama koje ima bračni drug u inozemstvu, provede u razdoblju kada je moguće da i on bude prisutan.
343.1. Stoga, polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 326. ObiZ-a/15.
81. Članci 331. – 344. ObiZ-a/15
344. Članci 331. – 344. ObiZ-a/15 obuhvaćaju poglavlje zakona pod nazivom »Obiteljska medijacija« te glase:
»II. OBITELJSKA MEDIJACIJA
Temeljni pojmovi
Članak 331.
(1) Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora.
(2) Obiteljski medijator je nepristrana i posebno educirana osoba koja je upisana u registar obiteljskih medijatora.
(3) Glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i drugih sporazuma u vezi s djetetom. Uz ostvarenje te svrhe, u postupku obiteljske medijacije stranke se mogu sporazumjeti i o svim drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi.
Neprovođenje obiteljske medijacije
Članak 332.
(1) Obiteljska medijacija se ne provodi:
1. u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije
2. ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć
3. ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje i
4. ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište.
(2) Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na ostale članove obitelji koji sudjeluju u postupku medijacije.
Primjena drugog propisa
Članak 333.
U postupcima obiteljske medijacije primjenjuju se na odgovarajući način odredbe zakona kojim se uređuje mirenje, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno.
Provedba obiteljske medijacije
Članak 334.
(1) Obiteljska medijacija se može provoditi neovisno o sudskom postupku prije pokretanja sudskog postupka, za vrijeme njegova trajanja ili nakon dovršetka sudskog postupka.
(2) Obiteljska medijacija ne provodi se prije pokretanja postupka ovrhe i osiguranja sukladno ovom Zakonu.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, sud može tijekom postupka ovrhe radi ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom predložiti strankama da pristupe obiteljskoj medijaciji sukladno članku 522. stavku 2. ovoga Zakona.
Načelo povjerljivosti u obiteljskoj medijaciji
Članak 335.
(1) Obiteljski medijator i druge osobe uključene u postupak obiteljske medijacije dužne su čuvati povjerljive informacije i podatke za koje su saznale tijekom postupka obiteljske medijacije u odnosu na treće osobe, osim:
1. ako je priopćenje informacija nužno za provedbu ili ovrhu sporazuma ili
2. ako je priopćenje informacija nužno radi zaštite djeteta čija je dobrobit ugrožena ili radi uklanjanja opasnosti od teške psihičke ili fizičke povrede integriteta osobe.
(2) Obiteljski medijator je dužan stranke uputiti u opseg načela povjerljivosti.
Sporazum postignut u obiteljskoj medijaciji
Članak 336.
(1) Obiteljski medijator je dužan voditi računa da stranke prigodom postizanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili drugoga sporazuma razumiju činjenično stanje i sadržaj sporazuma te ih uputiti na mogućnost provjere sporazuma od strane drugog stručnjaka.
(2) Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili drugi sporazumi postignuti u postupku obiteljske medijacije moraju biti u pisanom obliku i potpisani od svih stranaka.
(3) Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili drugi sporazum postignut u postupku obiteljske medijacije stječe svojstvo ovršne isprave ako ga sud na prijedlog stranaka u izvanparničnom postupku odobri.
Okončanje postupka u slučaju nepostizanja sporazuma
Članak 337.
(1) Ako se stranke ne sporazume o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, odnosno o drugom spornom obiteljskom odnosu, obiteljski medijator će u izvješću o obustavi postupka obiteljske medijacije navesti jesu li obje stranke aktivno sudjelovale.
(2) Izvješće o obustavi obiteljske medijacije uručuje se sudionicima.
(3) Obiteljski medijator će sudu koji je zastao s postupkom radi provođenja obiteljske medijacije dostaviti izvješće o obustavi obiteljske medijacije.
Obiteljska medijacija za vrijeme trajanja sudskog postupka
Članak 338.
(1) U slučaju da stranke tijekom sudskog postupka sporazumno predlože rješavanje spora u postupku obiteljske medijacije, sud može zastati s postupkom, u kojem slučaju će odrediti rok od tri mjeseca u kojem stranke mogu pokušati riješiti spor u postupku obiteljske medijacije.
(2) U slučaju da tijekom sudskog postupka sud procijeni da ima izgleda za sporazumno rješavanje spornih obiteljskih odnosa, on može predložiti strankama postupak obiteljske medijacije. Ako stranke pristanu na postupak obiteljske medijacije, sud će zastati s postupkom te odrediti rok od tri mjeseca u kojem stranke mogu pokušati spor riješiti u postupku obiteljske medijacije.
(3) Ako stranke u roku od tri mjeseca koji je sud odredio za provođenje obiteljske medijacije nisu uspjele spor riješiti u postupku obiteljske medijacije ili ako stranke predlože nastavak sudskog postupka prije isteka toga roka, sud će nastaviti s postupkom.
(4) Prije odlučivanja o zastoju postupka sud je dužan procijeniti je li zastoj prikladan s obzirom na potrebu žurnog postupanja u predmetima u kojima se odlučuje o pravima i interesima djeteta.
Sudjelovanje i zaštita djeteta u obiteljskoj medijaciji
Članak 339.
(1) Obiteljski medijator u postupku obiteljske medijacije dužan je informirati sudionike da vode računa o dobrobiti djeteta.
(2) Obiteljski medijator može u postupku obiteljske medijacije omogućiti djetetu izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja.
Izuzeće obiteljskog medijatora iz sudskih postupaka
Članak 340.
Obiteljski medijator koji je provodio postupak obiteljske medijacije ne smije sudjelovati u pisanju stručnog mišljenja, obiteljske procjene niti smije na drugi način sudjelovati u sudskom postupku u kojemu se odlučuje o sporu među strankama koje su sudjelovale u obiteljskoj medijaciji, osim u slučajevima iz članka 335. stavka 1. ovoga Zakona.
Registar obiteljskih medijatora
Članak 341.
(1) Registar obiteljskih medijatora vodi ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.
(2) Registar iz stavka 1. ovoga članka je javan.
(3) Upis u registar iz stavka 1. ovoga članka provodi se na temelju rješenja ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi o ispunjavanju uvjeta stručne osposobljenosti obiteljskih medijatora.
(4) Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
(5) Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi pravilnikom će propisati sadržaj i način vođenja registra obiteljskih medijatora te uvjete stručne osposobljenosti obiteljskih medijatora.
Edukacija i kontinuirano usavršavanje obiteljskih medijatora
Članak 342.
(1) Obiteljski medijator dužan se educirati o teorijskim i praktičnim aspektima obiteljske medijacije, što obuhvaća:
1. poznavanje načela medijacije i njezina tijeka
2. tehnike pregovaranja i komunikacije
3. poznavanje dinamike obiteljskih odnosa i faza razvoja djeteta
4. poznavanje ovoga Zakona, a posebice prava djeteta i
5. praktične vježbe, simulaciju i superviziju postupka.
(2) Obiteljski medijator dužan je kontinuirano se usavršavati u skladu s pravilnikom iz članka 341. stavka 5. ovoga Zakona.
Troškovi obiteljske medijacije izvan sustava socijalne skrbi
Članak 343.
(1) Ako se obiteljska medijacija provodi od strane obiteljskih medijatora zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, stranke ne plaćaju naknade za rad obiteljskih medijatora.
(2) Ako obiteljsku medijaciju provode obiteljski medijatori izvan sustava socijalne skrbi, troškove njihova sudjelovanja snose stranke.
Prostorni uvjeti i način provođenja obiteljske
medijacije u sustavu socijalne skrbi
Članak 344.
Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi pravilnikom će propisati prostorne uvjete i način provođenja obiteljske medijacije u sustavu socijalne skrbi.«
81.1. Prigovori predlagatelja
Predlagateljica »U ime obitelji«
345. Predlagateljica ističe:
»Novim Obiteljskim zakonom uvodi se institut obiteljske medijacije te se u odredbama čl. 331. do 344. uređuje sadržaj i opis obiteljske medijacije, njezina provedba, sporazum u postupku obiteljske medijacije, obiteljska medijacija za vrijeme trajanja sudskog postupka, sudjelovanje i zaštita djeteta u postupku obiteljske medijacije, registar obiteljskih medijatora, edukacija obiteljskih medijatora, troškovi medijacije izvan socijalne skrbi i dr.
Po mišljenju predlagatelja u slučaju instituta obiteljske medijacije i odredaba čl. 331. do 344. koje uređuju taj novi institut, radi se o odredbama koje su trenutno posve neprovedive u praksi zbog financijskih, kadrovskih i organizacijskih ograničenja jer ovaj novi institut obiteljske medijacije te sve što podrazumijeva njegovu provedbu, posebice financiranje i edukacija kadrova koji će taj institut provoditi, a što je predviđeno citiranim odredbama, podrazumijeva novčana sredstva koja bi po svemu što je ovim odredbama predviđeno, morala biti značajna, pa se ovakvim neprovedivim propisima samo ponovno nepotrebno stvara pravna nesigurnost.
Predlagatelj i u slučaju ovog novo zamišljenog instituta obiteljske medijacije ponavlja da je zakonodavac dužan kreirati norme na način da je osigurana i njihova provedba, tj da je dužan stvoriti norme koje su primjenjive sada i odmah i čiji je cilj ostvarivanje i zaštita prava građana u uvjetima koji trenutno postoje, a ne za neku budućnost i za neke imaginarne financijske uvjete. Ovako se predmetne odredbe čl. 331. do 344. čine samo kao pravna fikcija sada i ovdje neprimijenjiva što, kako je već rečeno, samo nepotrebno stvara pravnu neizvjesnost i nesigurnost.
Upravo iz gore spomenutih razloga, odredbe čl. 331. do 344. u nesuglasju su s načelom vladavine prava iz čl. 3. Ustava RH.«
81.2. Utvrđenje Ustavnog suda
346. Poglavlje o obiteljskoj medijaciji (članci 331. – 344. ObiZ-a/15) predlagateljica osporava iz razloga što ne postoje financijski, kadrovski i organizacijski preduvjeti za njegovo provođenje, te je stoga taj institut neprovediv u praksi. Ustavni sud može prihvatiti da u provedbi određenog instituta u praksi mogu postojati poteškoće iz razloga koji navodi predlagateljica. Međutim, ti razlozi sami po sebi, osobito kada nisu potkrijepljeni konkretnim podacima koji upućuju na [Truncated]